Hrvatska je zahvaljujući milijardama iz fondova imala povijesnu šansu dostići standard EU-a. Analiziramo kako je HDZ trošio taj novac
Tek ćemo sredinom 2026. moći podvući crtu i zaključiti je li Plenkovićeva 'generacijska prilika' za Hrvatsku iskorištena ili upropaštena
Prije gotovo osam godina, u Banske dvore ušao je bivši eurozastupnik Andrej Plenković, čovjek koji je obećao da će promijeniti HDZ da bi promijenio Hrvatsku. Plenkovićeve godine na čelu Vlade obilježene su globalnim i lokalnim krizama, ali i nizom kontroverzi. Njegova vladavina ostat će upamćena po činjenici da mu je iz Vlade otišlo ili bilo prisiljeno otići čak 30 ministara. Kakva je politička, ekonomska i društvena ostavština jedinog hrvatskog premijera koji je odradio dva puna mandata – i sad se nada trećem? Odgovore na to pitanje Telegram će sve do parlamentarnih izbora pokušati dati u serijalu tekstova, komentara i analiza naših autora
Čini se kao cijelu jednu vječnost daleko: u svibnju 2020. europske zemlje počele su izlaziti iz prvog pandemijskog lockdowna, olabavljene su stroge antikorona mjere, Francuzi su opet smjeli u cvjećarnice i knjižare, Nizozemci kod frizera, a Španjolci na kavu na terase kafića i restorana, ali uz stroga pravila o distanci. Europsko gospodarstvo sustigle su loše, ali očekivane vijesti.
U prvom kvartalu 2020., BDP cijele Europske unije pao je za 3,3 posto, a eurozone još i više, 3,8 posto. Bila to je posljedica strogih karantenskih mjera koje su sredinom ožujka te godine uvele manje-više sve članice EU-a. Europska komisija predviđala je recesiju „povijesnih razmjera“. Europsku ekonomiju trebalo je spasiti od ponora u koji ju je, kako je izgledalo, gurala pandemija koronavirusa.
‘Generacijska prilika’
U svibnju 2020. – tih dana kada su Francuzi opet smjeli po cvijeće, a Nizozemci na šišanje – Berlin i Pariz, dvije ključne metropole, barem za pitanja Europske unije, podržale su dotad nezamisliv plan za pomoć posrnulom gospodarstvu. Ali i vremena su bila dotad nezamisliva. Njemačka i Francuska složile su se oko uspostave fonda za oporavak, koji će se financirati zajedničkim zaduženjem EU-a.
Hrvatska je inicijalno dobila 6,3 milijarde eura (kasnije je, u novom izračunu, iznos smanjen na 5,5 milijardi zbog dobrog rasta hrvatskog gospodarstva nakon pandemije, ali kad se na to dodaju i povoljni zajmovi, iznos se penje na ukupno deset milijardi) za investicije i prateće reforme. Pred Hrvatskom je, ustvrdio je premijer Andrej Plenković, „generacijska prilika“.
Reforme za novac
Za razliku od uobičajenih EU fondova, isplate novca bile su po prvi put direktno vezane uz reforme: države članice morale su Europskoj komisiji predati detaljnu listu mjera (i ulaganja) koje misle provesti, i tek kada ispune reformske mjere, stiže uplata, u ratama, obećanog novca. Vladin tim stoga se dao u pisanje Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO).
No, oko strateškog reformskog dokumenta, koji bi trebao transformirati državnu upravu i javne sustave u Hrvatskoj, od školstva do zdravstva, nije bilo nikakve suštinske javne rasprave. Kada je u travnju 2021. Plenković došao u Sabor da bi ga prezentirao, saborski zastupnici imali su pred sobom tek sažetak nacrta Vladinog plana, napisanog na 80-ak stranica.
Bez javne rasprave
Stvarni plan imao je, međutim, gotovo tisuću i 200 stranica. U njemu su detaljizirane reforme i investicije koje se nisu mogle dovršiti u mandatu samo jedne Vlade. Vlada je, dakle, napisala opsežan plan reformi koji će – do 2026., dokad traje ovaj europski fond – morati provoditi i oni koji u Banske dvore dođu nakon parlamentarnih izbora. Napisala ga je pritom bez širokog sudjelovanja javnosti ili političkih stranaka izvan vladajuće koalicije.
Nije to bio jedini problem. Na predstavljanju plana novinari su primijetili da se neke reforme, koje su ušle u taj strateški dokument, stalno iznova najavljuju, ali ne provode, i to barem zadnjih deset godina. Od digitalizacije državne uprave – tako da građani ne moraju hodočastiti od šaltera do šaltera po dokumente koje država već ima u svojim evidencijama – do polaganja državnih ispita elektroničkim putem.
Debeli sloj prašine
Osim starih obećanja, bilo je tu i starih, nikad realiziranih projekata s kojih je obrisan debeli, debeli sloj prašine. Najekstremniji primjer bio je Trg pravde u Zagrebu: najavila ga je Vesna Škare-Ožbolt, ministrica pravosuđa u prvoj Vladi – Ive Sanadera. Golema investicija od 120 milijuna eura, koja će poboljšati uvjete rada niza sudova, bit će realizirana s dva desetljeća zakašnjenja, zahvaljujući EU sredstvima.
Trg pravde pritom nije jedini zakašnjeli projekt: europskim novcem, kojim bi države trebale svoja gospodarstva i društva učiniti otpornijima na izazove i krize 21. stoljeća, Hrvatska je prisiljena rješavati probleme koji pripadaju prošlom stoljeću. Veliki iznosi ulažu se u javne infrastrukturne projekte, poput izgradnje vodoopskrbnih mreža i kanalizacije, za koje sve ove godine država očito nije našla dovoljno novca da ih financira.
Novac za stare reforme
S vremenom će se otkriti i da neke reforme u planu oporavka, ustvari, nisu ništa novo, ali ćemo ih tek sada plaćati europskim sredstvima. Funkcionalno spajanje općina i gradova, tako da dvije ili više lokalnih jedinica zajednički obavljaju komunalne i druge poslove – jer je tako jeftinije i efikasnije – u praksi je postojalo godinama.
U riječkom prstenu, na primjer, 30 godina postoji javni autobusni prijevoznik u suvlasništvu Grada Rijeke i osam susjednih gradova i općina. Oni su se odavno – da posudimo izraz iz Vladinog dokumenta – „funkcionalno spojili“. Jedino što im sada država, za dobru ideju iz 1990-ih, isplaćuje poticaj. Na to se, manje-više, sveo najnoviji pokušaj reforme lokalnog ustroja. Ono drugo tzv. stvarno spajanje (što je birokratski eufemizam za ukidanje općina) ionako nikada nije ni imalo šanse za uspjeh.
Uprskali natječaje
Neke Vladine mjere naišle su, pak, na otpor. Najistaknutiji primjer bila je odluka da država preuzme upravljanje županijskim bolnicama. Plan HDZ-ove Vlade otvoreno je propitivao čak i jedan HDZ-ov župan. Kasnije je to nezadovoljstvo u vladajućoj stranci naglo potisnuto, barem iz javnosti. Oporbene lokalne vlasti ovu mjeru pokušavaju srušiti na Ustavnom sudu.
Kad su konačno krenuli prvi natječaji za dodjelu novca, krenuli su i problemi. Bivši ministar gospodarstva Davor Filipović zadovoljno je najavljivao najveći natječaj za poduzetnike, vrijedan 252 milijuna eura, za zelenu tranziciju domaće industrije. Završilo je poražavajuće; 150 milijuna eura ostalo je neiskorišteno. Filipović je otišao pa je nedovršeni posao dočekao njegova nasljednika Damira Habijana. O novom natječaju za taj novac zasad nemamo nikakvih informacija.
Nerealne cijene gradnje
Ni s natječajem za gradnju i rekonstrukciju dječjih vrtića Vlada, čini se, nije briljirala. Radi se doista o golemoj investiciji, najvećoj dosad, financiranoj s oko 220 milijuna eura iz fonda za oporavak kroz dva natječaja. No, već je pri pripremi natječaja postalo jasno da u Vladi nisu najbolje procijenili situaciju na terenu – kao prosječnu cijenu građenja odredili su 1200 eura po kvadratnom metru.
Bila je to realna cijena – ali prije pandemije, rata u Ukrajini i inflacije. Konzultanti su ih na to upozoravali. „Jeste li svjesni da s ovim izračunom dodjeljuje 25 do 30 posto iznosa od ukupne vrijednosti investicije?“, pitao je jedan od njih u javnom savjetovanju. Ali Ministarstvo znanosti i obrazovanja ostalo je pri svome – jer je tako ispregovarano s Bruxellesom.
Zagrebu tek četvrtina
Rezultat toga je nerealna referentna cijena za gradnju vrtića, nerealna u današnjim okolnostima, zbog čega stopa sufinanciranja iz EU izvora u većini slučajeva nije niti blizu sto posto. Iz Grada Zagreba su nam, primjerice, u srpnju prošle godine potvrdili da imaju 12 projekata za vrtiće, čija je ukupna vrijednost 42,4 milijuna eura.
Iz plana oporavka dobivaju 10,6 milijuna eura, dakle oko četvrtinu vrijednosti ulaganja. Ostatak iznosa osigurat će Grad. Za one gradove i općine koji ne mogu samostalno financirati dovršetak ulaganja, Vlada je otvorila mogućnost da im dodijeli dodatna sredstva. Prošle jeseni Ministarstvo je imalo već desetak takvih zahtjeva. Vrtići iz plana oporavka očito će se masovno dovršavati novcem i iz drugih izvora, prije svega iz proračuna.
Sve manje vremena
Što nije isključeno niti za neke druge investicije. Za velika infrastrukturna ulaganja, kao što je gradnja toplica, lokalne sportske infrastrukture i tome slično, nije potreban samo novac nego i – vrijeme. A njega ima sve manje. Za to je dijelom krivac država jer je na nekim natječajima, kako se može čuti u kuloarima, procjena projekata i njihovo bodovanje trajalo unedogled. Izgubljeno je dragocjeno vrijeme.
Dijelom su krive i objektivne okolnosti. Svi projekti financirani iz plana oporavka moraju biti dovršeni do sredine 2026. godine. Tada ćemo konačno moći podvući crtu i zaključiti je li Plenkovićeva „generacijska prilika“ za Hrvatsku iskorištena ili upropaštena.