Hrvatska treba smislenu reformu koja će ukinuti neodržive općine. Ali samo naivci u Bruxellesu vjeruju da će se to stvarno desiti
U Bruxellesu misle, ako je mogla Italija, zašto ne bi i Hrvatska?
U srijedu, 17. travnja, hrvatski građani biraju novu vlast. Iako je do prije nekoliko mjeseci opći dojam bio drugačiji, ishod parlamentarnih izbora sada se čini prilično neizvjesnim – ankete ukazuju da su dva suprotstavljena bloka vrlo blizu i da će formiranje sljedeće parlamentarne većine i vlade ovisiti o manjim strankama. U drugom dijelu izbornog serijala Telegram će, kroz tekstove, komentare i analize svojih autora, pokušati dati odgovor na pitanje što čeka novu vladu, bez obzira na to kako će se i kada sastaviti i koje će biti njezine stranačke boje.
U briselskoj administraciji bili su prilično optimistični. Uostalom, ako je mogla Italija, zašto ne bi i Hrvatska? U proteklih deset i više godina, Italija je, zahvaljujući spajanjima i financijskim poticajima, uspjela reducirati broj općina. Početkom ovog stoljeća bilo ih je više od osam tisuća i sto. Sada dvjestotinjak manje. Ako je, dakle, mogla Italija, zašto ne bi i Hrvatska?
Poučeni iskustvom, novinari su, međutim, bili skeptični. Briselska administracija cijelo je desetljeće preporučala hrvatskim vlastima da se pozabave problemom teritorijalne rascjepkanosti: lokalne jedinice, upozoravali su iz Bruxellesa, ne samo da se snažno oslanjaju na financijsku pomoć države, nego i ne pružaju svim građanima jednako kvalitetne usluge. Ništa se nije događalo. Onda je na red došao novi pokušaj, ovoga puta motiviran europskim novcem.
Rasplinjavanje reforme
HDZ-ova Vlada tih je dana objavila da će općinama i gradovima davati novac iz proračuna ako se odluče spojiti – funkcionalno (da skupa obavljaju komunalne poslove) ili stvarno (što znači ukidanje i formiranje nove, veće lokalne jedinice). Nije, međutim, trebalo dugo da se navodno ambiciozna reforma lokalne samouprave – govorilo se o ukidanju 20 posto općina do 2026. – najprije razvodni, a onda raspline.
Da od smislene reforme lokalnog ustroja neće biti ništa bilo je jasno kada se inicijativa za (samo)ukidanje i pripajanje susjednom, većem gradu pojavila u jednoj slavonskoj općini. Na putu prema ukidanju ove općine ispriječio se HDZ – stranka čija je Vlada osmislila ovaj model smanjenja broja općina – i HDZ-ova Vlada, ta ista koja je osmislila ovaj model smanjenja broja općina. Od toga, dakle, očito ništa.
Ne spominjite ukidanje
Dovoljno je, uostalom, pogledati HDZ-ov program za ove izbore. „Nastavit ćemo s potporama za funkcionalno spajanje općina i gradova i njihovo kategoriziranje prema kapacitetima“, piše vladajuća stranka na 45. stranici programa kojim želi osvojiti treći mandat. Sintagma o „stvarnom spajanju“, odnosno ukidanju općina, upadljivo nedostaje. Tu se, ujedno, krije odgovor na pitanje „ako je mogla Italija, zašto ne i Hrvatska“.
SDP, pak, ističe da teritorijalni ustroj mora osigurati kvalitetne javne usluge uz minimalne troškove, što „zahtijeva optimizaciju postojeće mreže jedinica lokalne i regionalne samouprave“. Njihovo trenutni broj je prevelik, smatraju u SDP-u, napominjući da brojne lokalne jedinice „nemaju kapacitete za adekvatno pružanje usluga ili aktivno sudjelovanje u razvoju“. Konkretno spominju smanjenje broja županija na trećinu.
Nemaju ni ustanove
Broj lokalnih jedinica sam po sebi ne bi bio toliki problem, da iz njega ne proizlaze konkretni problemi za svakodnevni život ljudi, problemi koje su detektirali čak i iz Bruxellesa – mnoge lokalne jedinice ovise o transferima centralne države, imaju visoke troškove u odnosu na svoje fiskalne kapacitete, a građani u konačnici ne dobivaju jednaku kvalitetu javnih usluga u svim dijelovima Hrvatske.
U nedavno objavljenom osvrtu, Dubravka Jurlina Alibegović s Ekonomskog instituta u Zagrebu upozorava na ozbiljan problem: „(…) Veliki broj općina i gradova, kao i županija, ne može pružati usluge građanima zbog nepostojanja ustanova čija je to zadaća. Dvadesetak gradova ima tek jednu ili dvije ustanove (uglavnom dječji vrtić), dok u šezdesetak posto općina (243) ne postoji baš niti jedna ustanova za pružanje usluga građanima“.
Problematičan indeks
Jurlina Alibegović – koja je kratko vrijeme bila ministrica uprave u jednako kratkotrajnoj Vladi Tihomira Oreškovića – u tom se osvrtu ustvari bavi još jednim, za lokalne zajednice, ključnim problemom: indeksom razvijenosti. Taj je indeks u mnogim slučajevima bitan za dodjelu novca iz državnog proračuna – nerazvijeni, dakako, dobivaju više – te za javljanje na razne natječaje, ali je Vlada kasnila s novim izračunom, dijeleći novac prema indeksu koji je, prema zakonu, trebao biti nevažeći.
A kad su općine, gradovi i županije konačno nanovo razvrstani u razvijene i nerazvijene (postoji ukupno osam „razreda“), pokazalo se koliko su pokazatelji, koji se uzimaju u obzir, promašeni: potresom devastirane Glina i Petrinja u tom su novom izračunu – napredovale. HDZ-ova Vlada, dakako, ne smatra da tu išta treba mijenjati, dok u oporbenom SDP-u obećavaju novu metodologiju za izračun i „realniji i pravedniji“ indeks razvijenosti.
S lokalnih razina također stižu inicijative da se način izračuna promijeni i da se u obzir uzmu pokazatelji poput broja usluga koje neka općina ili grad pružaju svojim stanovnicima, razvijenost lokalne infrastrukture ili, na primjer, kilometraža nerazvrstanih cesta za koje se lokalna jedinica mora brinuti. Lokalni čelnici smatraju da bi to dalo realniju sliku o tome kako se živi u njihovim općinama i gradovima. A samim time i na kakvu novčanu pomoć bi trebali imati pravo.
U razvojnoj zamci
Puki transferi golemih iznosa novca, međutim, očigledno nisu dovoljni da bi riješili problem nejednakog regionalnog razvoja koji za sobom često vuče i pojačano iseljavanje. HDZ je, primjerice, na sva zvona oglašavao svoj Projekt Slavonija, preko kojeg su europski (i državni) milijuni trebali osigurati revitalizaciju istoka zemlje, spriječiti depopulaciju i omogućiti ubrzano hvatanje koraka s ostatkom Hrvatske i EU-a.
No, jedna nedavna analiza potvrdila je da u kontinentalnoj Hrvatskoj i dalje postoje regije u tzv. razvojnoj zamci (regije koje imaju usporen rast, manji od prosjeka, i koje u nekim pokazateljima, poput produktivnosti i zaposlenosti, ostvaruju slabije rezultate od usporedivih regija), a posebno se u tom europskom izvješću spominju dijelovi Slavonije.
Sljedeća bi Vlada stoga morala provesti smislenu reformu lokalne samouprave. Dobar početak bio bi da ne ovisi o tome hoće li neki lokalni načelnik pristati na to da se njegova funkcija ukine (odgovor na to pitanje unaprijed znamo). No, budući da su za godinu dana lokalni izbori, onaj tko vjeruje da će se nešto doista korjenito promijeniti mogao bi ispasti naivan kao briselska birokracija.