Ne, Vlada nije uvela red u državnu upravu. Zbog ovih promjena podobni će moći profitirati još više
Načelo ista plaća za isti rad i dalje ne vrijedi. Na ocjene službenika mogu utjecati odnos sa šefom, pa i stranačka iskaznica
Prije gotovo osam godina, u Banske dvore ušao je bivši eurozastupnik Andrej Plenković, čovjek koji je obećao da će promijeniti HDZ da bi promijenio Hrvatsku. Plenkovićeve godine na čelu Vlade obilježene su globalnim i lokalnim krizama, ali i nizom kontroverzi. Njegova vladavina ostat će upamćena po činjenici da mu je iz Vlade otišlo ili bilo prisiljeno otići čak 30 ministara. Kakva je politička, ekonomska i društvena ostavština jedinog hrvatskog premijera koji je odradio dva puna mandata – i sad se nada trećem? Odgovore na to pitanje Telegram će sve do parlamentarnih izbora, pokušati dati u serijalu tekstova, komentara i analiza naših autora
Vlada Andreja Plenkovića već je bila dobro zakoračila u drugi mandat, a resor zadužen za državnu upravu vodio je već treći ministar u tri godine – HDZ-ov Ivan Malenica – kada su u Banskim dvorima, naizgled odjednom, postali svjesni stanja u državnoj administraciji.
Povjerenje građana u javnu upravu „među najnižima je u EU-u“. Prema učinkovitosti javne uprave Hrvatska „zauzima 24. mjesto među 27 država članica EU-a“. Od građana se traže podaci koje razna tijela već imaju u svojim evidencijama. Upravni predmeti rješavaju se sporo. Procedure su komplicirane.
Vrijeme za reformu?
Od građana se očekuje da poznaju „ustroj i djelokrug javne uprave, fizičke lokacije gdje se nalaze institucije kao i njihovo radno vrijeme. Sve to je vrlo zahtjevno i nepotrebno te iziskuje puno vremena i troškova“. Bila je to poznata slika državne administracije. Samo što ju je ovoga puta na papiru detektiralo Ministarstvo zaduženo upravo za državnu upravu.
Vlada Andreja Plenkovića u tom je trenutku, dakle, već bila zakoračila u drugi mandat – nacionalni plan razvoja javne uprave, u kojem su notirani ovi problemi, u javnu raspravu poslan je krajem 2021. – kada je, naizgled odjednom, odlučila da se nešto konačno mora promijeniti. Da je vrijeme za stvarnu reformu. Ili barem sedmi pokušaj reforme u posljednjih deset godina.
Bruxelles katalizator
Bruxelles je tu, čini se, bio katalizator, jer su promjene državne i javne službe dogovorene u okviru plana oporavka i otpornosti. Osobito novi model plaća: cilj je uvesti „pravedan, transparentan, dosljedan, motivirajući i financijski održiv sustav određivanja plaća“, pisalo je u dokumentu koji je prihvatilo Vijeće EU-a. Nije, doduše, ni potrebno da se Bruxelles u to uključuje – stanje je bilo evidentno i u praksi.
Unazad nekoliko godina, povoljna ekonomska situacija i kretanja na tržištu rada doveli su Vladine resore u nove probleme. Poslovi u državnoj službi, nekad popularni zbog sigurnosti radnog mjesta, postali su sve manje atraktivni i konkurenti. Ljudi sa specifičnim znanjima, poput IT-a ili EU fondova, na tržištu su lako mogli naći posao, znatno bolje plaćen nego u državnoj administraciji.
Ministarstva, agencije i druga tijela bila su prisiljena poništavati natječaje jer im se na oglase nije javio ili nitko ili nitko s potrebnim znanjem i vještinama. Kandidati bi, u nekim slučajevima, prošli cijelu proceduru i onda naprosto odustali od posla. Takve situacije nisu, dakako, pravilo, ali su u zadnjih par godina postale sve češće. Na kraju drugog mandata Plenkovićeve Vlade stoga je ključno pitanje: hoće li ovaj pokušaj reforme u državnim i javnim službama konačno uspjeti? I – još bitnije – je li uopće riječ o reformi?
Ima li kakve reforme?
Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama trebao je pojednostaviti sustav, donijeti jednake plaće za jednak rad i, što je najvažnije, konačno nagrađivati one najvrijednije i kazniti službenike koji “zabušavaju”.
Svake godine Plenkovićeva Vlada obećavala je u strateškim dokumentima da će donijeti taj zakon – još od početka prvog mandata. Zakon je stupio na snagu u posljednjoj godini drugog mandata, što dovoljno govori o volji vlasti da riješi bilo koji od ovih ključnih problema.
Vlada je, kako je i obećala, smanjila broj naziva radnih mjesta u državnoj službi sa 1055 na 862. No, odmah je u zakonu napravila i izuzetke, pa parola o istoj plaći za isti rad zapravo ne vrijedi. Što se o zakonu dulje raspravljalo to je iz njega iskakalo sve više izuzetaka.
Cijeli niz izuzetaka
Početno je bilo zamišljeno da se zakon ne odnosi samo na vojsku i diplomatsko-konzularna predstavništva, no onda se ta odredba proširila i na službenike u Ustavnom sudu, u sigurnosno-obavještajnim službama, Državnom uredu za reviziju, plesnom ansamblu Lado, HNK-u, brojnim agencijama poput HAKOM-a ili HERA-e, pa i Uredu predsjednika. Za njih vrijedi tek osnovica za izračun plaće.
Time je Vlada ostavila mogućnost da pojedine službe, kad im ojača pregovaračka moć, također za sebe izbore status izuzetka. Što se tiče napredovanja i nagrađivanja ovisno o rezultatima rada, i tu je ostavljeno dovoljno sivih zona da ni nova pravila ne donesu bolji i pravedniji sustav ocjenjivanja.
Otišli u drugu krajnost
Taj je sustav dosad uglavnom značio najveće ocjene za većinu službenika, rijetko se događalo da se nečiji rad ocijeni nezadovoljavajućim. Vlada je sada otišla u drugu krajnost, pa je propisano da najviše pet posto službenika može dobiti ocjenu izvrstan, a 15 posto njih ocjenu vrlo uspješan. Ne predviđa se što je činiti čelniku ako smatra da deset posto službenika izvrsno radi svoj posao niti kako će odlučiti kojih će pet posto spustiti iz najviše u kategoriju ‘vrlo uspješan’.
A o tim ocjenama ovisi napredovanje i, u konačnici, plaća. Na kraju bi opet subjektivna procjena, dobri odnosi ili ista stranačka iskaznica sa šefom mogli značiti napredak u državnoj službi. To je upravo suprotno od depolitizacije uprave koju Vlada obećava od početka mandata.
No, koliko joj je doista predana, najbolje govori činjenica da nije u stanju postaviti stalne ravnatelje uprava u ministarstvima, što su najviša službenička mjesta. Ta su mjesta trebala biti jamac profesionalizacije, koju je, međutim, malo teže postići ako Vlada stalno na šest mjeseci nekom službeniku daje ovlast za obavljanje tog posla.
Put ka 567 dodataka
Samo 16 platnih razreda i koeficijenti u rasponu od jedan do osam svakako su jednostavniji model za izračun plaća od dosadašnjeg modela koji je imao čak 567 dodataka i uvećanja plaća. No, i novi je model podloga za buduće pritiske na vlast i prijetnje štrajkovima. Prvotno nezadovoljstvo uredbama u kojima su određeni ti koeficijenti brzo se ispuhalo, dijelom zato što je Vlada onima koji imaju najjače pregovaračke pozicije udovoljila.
Dio sindikata je poprilično umirila time da će najviše rasti najniže plaće, ali bi baš to u konačnici moglo postati problem. Nije sporno da su najniže plaće u državnoj upravi, posebice one koje dobivaju ljudi sa srednjom stručnom spremom, trebale rasti.
Ako doista želi modernu i efikasnu državnu upravu, Vlada mora zadržati i one sa stručnim znanjima i u nekom će trenutku i njima morati ponuditi dodatni rast plaća mimo onoga koji su sada dobili. A to opet znači promjenu koeficijenta ili nove dodatke. Tako je prije dvadesetak godina i počeo put prema 567 dodataka.