“Što to znači da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova?! To je kao da vam jedan seljak kaže da ima na svom dvoru 60 komada živine. Da li je to praščad ili telad? Da li su to kokoši ili guske? Gdje će svaki razboriti seljak ili čovjek znati da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili rasnih krava više vrijedi negoli čitavo takvo jato”, argumentirao je davne, 1996. godine, prvi hrvatski predsjednik pred Glavnim odborom HDZ-a. U to vrijeme, gradonačelnike je birala Skupština, a potvrđivao predsjednik države koji, eto, nije htio dopustiti “oporbenu situaciju u Zagrebu”, unatoč tome što su upravo za nju glasali građani tog grada.
Sitnež i inkvizicija
Iako je prošlo više od četvrt stoljeća, iako hrvatska više nije balkanska autokracija pod tihim sankcijama Zapada, već članica Europske unije s više od tri desetljeća višestranačja, čini se da je razlika ipak samo – stilska. Dok govori o tome kako oporba, zapravo, ima manja prava od vladajuće stranke, Andrej Plenković ne zaziva stoku sitnog zuba. Nego – sitnež i inkviziciju.
“To su huškači, to je inkvizicija, to nije saslušanje. To je sramota za hrvatsku demokraciju, što si neka sitnež dopušta”, govorio je iskreno zgađen činjenicom da se na saborskom antikorupcijskom vijeću ispitivalo glavnu ravnateljicu DORH-a Zlatu Hrvoj-Šipek. Onu koja posvuda oko sebe vidi pritisak na rad institucije koju vodi. Osim, je li, kad je u pitanju premijer.
Autokratski izgovori s vonjem stajskog gnojiva
Stilske razlike na stranu, no Plenkovićevo oslovljavanje opozicije riječi “sitnež” (i najjača oporbena stranka, SDP, misli da je “Hrvoj-Šipek stavila DORH u službu HDZ-a”, kako je, recimo, izjavio Peđa Grbin krajem prošle godine), jednako je zastrašujuće kao Tuđmanovi autokratski izgovori s vonjem stajskog gnojiva. Ne samo kao dodatna eskalacija u ratu riječima na domaćoj političkoj sceni, već i kao najava novog stiskanja demokracije u ovoj zemlji.
Podsjetimo, prije samo nekoliko dana, HDZ je bez riječi odbio zahtjev oporbe da pred Odborom za zdravstvo oko prava na pobačaj u Hrvatskoj bude saslušan ministar zdravstva Vili Beroš. Sasvim legitiman zahtjev, u skladu s Poslovnikom Sabora i nultom točkom demokratske pristojnosti tako je stisnutih zubi poslan u zaborav – točno tamo gdje već neko vrijeme borave manje-više svi dosezi demokratskog razvoja ovog društva u posljednjih dvadesetak godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zemlja zaleđene “političke stabilnosti”
Jer, eto, i saslušanje Beroša bi, valjda, bilo “sramota za hrvatsku demokraciju”. Kao što je i inače sramota u demokratskoj zemlji u demokratskim institucijama raspravljati o demokratskoj odgovornosti političara. U Plenkovićevoj Hrvatskoj, zemlji zaleđene političke stabilnosti, zemlji u kojoj postoje oni koji, kako je danas također rekao premijer, “rješavaju strateška pitanja” (ovdje su dovoljne samo dvije riječi: obnova i pandemija), te bezobrazna sitnež, tako nešto bi trebalo biti nezamislivo.
Zato i nije bilo saslušanja Vilija Beroša na Odboru za zdravstvo, a zbog toga se, sva je prilika, oporbi neće dozvoliti da više ordinira kako je zamislila ni na Antikorupcijskom vijeću, jedinom radnom tijelu Sabora u kojem ima većinu. Jer bi se lako moglo dogoditi da HDZ pred Odborom za Ustav ospori mogućnost da ovo vijeće ubuduće poziva na saslušanja javne dužnosnike.
Nema rasprave, nema problema
Bilo bi to, uostalom, u skladu s dosadašnjom praksom. Prije tri godine je, primjerice, Andrej Plenković bio jednako obuzet pravedničkim gnjevom. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa je tad odlučilo kako je premijer zbog imenovanja svog kuma za veleposlanika prekršio načelo savjesnog i transparentnog postupanja, a Plenković je konstatirao da je Povjerenstvo time “samo sebi zabilo diskvalificirajući autogol”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tri godine kasnije, Povjerenstvo je izmjenama zakona de facto diskvalificirano kao tijelo koje se bavi odlučivanjem o sukobu interesa, a o tim pitanjima, kad se radi o članovima Vlade, odlučivat će novo tijelo. U kojem će većinu držati – državni dužnosnici u izvršnoj vlasti. Ukratko, o sukobu interesa premijera mogli bi, ubuduće, odlučivati Zvonimir Frka-Petešić (šef premijerovog Ureda) i Marko Milić (glasnogovornik Vlade).
To je, čini se, i sudbina koja je zapisana svim budućim saslušanjima koje bi pred saborskim tijelima mogla tražiti oporbena sitnež. Jer, složit ćete se, tako će se najsigurnije izbjeći buduća potencijalna “sramota za hrvatsku demokraciju”. Nema rasprave, nema problema. Samo On, jedini koji ne vrši pritisak.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković je oporbu nazvao 'sitneži'. Franjo Tuđman je imao slične autokratske sklonosti
Plenkovićevo oslovljavanje opozicije najava je novog stiskanja demokracije u ovoj zemlji
“To su huškači, to je inkvizicija, to nije saslušanje. To je sramota za hrvatsku demokraciju, što si neka sitnež dopušta”, govorio je iskreno zgađen činjenicom da se na saborskom antikorupcijskom vijeću ispitivalo glavnu ravnateljicu DORH-a Zlatu Hrvoj-Šipek. Onu koja posvuda oko sebe vidi pritisak na rad institucije koju vodi. Osim, je li, kad je u pitanju premijer
Franjo Tuđman je bio nešto slikovitiji. U pokušaju da objasni zbog čega ne želi potvrditi gradonačelnika Zagreba kojeg predlaže 60 posto zastupnika u Gradskoj skupštini, izvukao je pitoresknu usporedbu.
“Što to znači da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova?! To je kao da vam jedan seljak kaže da ima na svom dvoru 60 komada živine. Da li je to praščad ili telad? Da li su to kokoši ili guske? Gdje će svaki razboriti seljak ili čovjek znati da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili rasnih krava više vrijedi negoli čitavo takvo jato”, argumentirao je davne, 1996. godine, prvi hrvatski predsjednik pred Glavnim odborom HDZ-a. U to vrijeme, gradonačelnike je birala Skupština, a potvrđivao predsjednik države koji, eto, nije htio dopustiti “oporbenu situaciju u Zagrebu”, unatoč tome što su upravo za nju glasali građani tog grada.
Sitnež i inkvizicija
Iako je prošlo više od četvrt stoljeća, iako hrvatska više nije balkanska autokracija pod tihim sankcijama Zapada, već članica Europske unije s više od tri desetljeća višestranačja, čini se da je razlika ipak samo – stilska. Dok govori o tome kako oporba, zapravo, ima manja prava od vladajuće stranke, Andrej Plenković ne zaziva stoku sitnog zuba. Nego – sitnež i inkviziciju.
“To su huškači, to je inkvizicija, to nije saslušanje. To je sramota za hrvatsku demokraciju, što si neka sitnež dopušta”, govorio je iskreno zgađen činjenicom da se na saborskom antikorupcijskom vijeću ispitivalo glavnu ravnateljicu DORH-a Zlatu Hrvoj-Šipek. Onu koja posvuda oko sebe vidi pritisak na rad institucije koju vodi. Osim, je li, kad je u pitanju premijer.
Autokratski izgovori s vonjem stajskog gnojiva
Stilske razlike na stranu, no Plenkovićevo oslovljavanje opozicije riječi “sitnež” (i najjača oporbena stranka, SDP, misli da je “Hrvoj-Šipek stavila DORH u službu HDZ-a”, kako je, recimo, izjavio Peđa Grbin krajem prošle godine), jednako je zastrašujuće kao Tuđmanovi autokratski izgovori s vonjem stajskog gnojiva. Ne samo kao dodatna eskalacija u ratu riječima na domaćoj političkoj sceni, već i kao najava novog stiskanja demokracije u ovoj zemlji.
Podsjetimo, prije samo nekoliko dana, HDZ je bez riječi odbio zahtjev oporbe da pred Odborom za zdravstvo oko prava na pobačaj u Hrvatskoj bude saslušan ministar zdravstva Vili Beroš. Sasvim legitiman zahtjev, u skladu s Poslovnikom Sabora i nultom točkom demokratske pristojnosti tako je stisnutih zubi poslan u zaborav – točno tamo gdje već neko vrijeme borave manje-više svi dosezi demokratskog razvoja ovog društva u posljednjih dvadesetak godina.
Zemlja zaleđene “političke stabilnosti”
Jer, eto, i saslušanje Beroša bi, valjda, bilo “sramota za hrvatsku demokraciju”. Kao što je i inače sramota u demokratskoj zemlji u demokratskim institucijama raspravljati o demokratskoj odgovornosti političara. U Plenkovićevoj Hrvatskoj, zemlji zaleđene političke stabilnosti, zemlji u kojoj postoje oni koji, kako je danas također rekao premijer, “rješavaju strateška pitanja” (ovdje su dovoljne samo dvije riječi: obnova i pandemija), te bezobrazna sitnež, tako nešto bi trebalo biti nezamislivo.
Zato i nije bilo saslušanja Vilija Beroša na Odboru za zdravstvo, a zbog toga se, sva je prilika, oporbi neće dozvoliti da više ordinira kako je zamislila ni na Antikorupcijskom vijeću, jedinom radnom tijelu Sabora u kojem ima većinu. Jer bi se lako moglo dogoditi da HDZ pred Odborom za Ustav ospori mogućnost da ovo vijeće ubuduće poziva na saslušanja javne dužnosnike.
Nema rasprave, nema problema
Bilo bi to, uostalom, u skladu s dosadašnjom praksom. Prije tri godine je, primjerice, Andrej Plenković bio jednako obuzet pravedničkim gnjevom. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa je tad odlučilo kako je premijer zbog imenovanja svog kuma za veleposlanika prekršio načelo savjesnog i transparentnog postupanja, a Plenković je konstatirao da je Povjerenstvo time “samo sebi zabilo diskvalificirajući autogol”.
Tri godine kasnije, Povjerenstvo je izmjenama zakona de facto diskvalificirano kao tijelo koje se bavi odlučivanjem o sukobu interesa, a o tim pitanjima, kad se radi o članovima Vlade, odlučivat će novo tijelo. U kojem će većinu držati – državni dužnosnici u izvršnoj vlasti. Ukratko, o sukobu interesa premijera mogli bi, ubuduće, odlučivati Zvonimir Frka-Petešić (šef premijerovog Ureda) i Marko Milić (glasnogovornik Vlade).
To je, čini se, i sudbina koja je zapisana svim budućim saslušanjima koje bi pred saborskim tijelima mogla tražiti oporbena sitnež. Jer, složit ćete se, tako će se najsigurnije izbjeći buduća potencijalna “sramota za hrvatsku demokraciju”. Nema rasprave, nema problema. Samo On, jedini koji ne vrši pritisak.