Populistička euroskeptična desnica mogla bi se ozbiljno posvađati oko Viktora Orbana. Evo zašto je to dobra vijest za EU

Ključna pitanja

Za manje od četiri mjeseca Europljani ponovno izlaze na birališta. Populistička desnica, potvrđuju ankete, ponovno je u snažnom naletu. Uoči europskih izbora u lipnju opet se otvara isto pitanje: hoće li političke stranke, koje žele razmontirati ovakvu Europsku uniju, ovoga puta dubinski promijeniti njezin smjer?

Tri su ključna elementa koja će dati odgovor. Prvo, koliko će doista mandata osvojiti te političke opcije. Drugo, mogu li, postizborno, nastupati kao jedinstven blok. I treće, jesu li mainstream stranke spremne s njima surađivati.

Pomak udesno

Projekcije rezultata europskih izbora potvrđuju isti trend – u lipnju će se na biralištima diljem EU-a dogoditi značajan pomak udesno, što će bitno ojačati zastupničke klubove u Europskom parlamentu koji okupljaju tvrde desne političke opcije. Euroskeptična desnica mogla bi biti pojedinačno najjača u čak devet država članica, pokazalo je nedavno objavljeno istraživanje.

Europski konzervativci i reformisti (ECR) i klub Identitet i demokracija (ID) mogli bi osvojiti četvrtinu od ukupnog broja mandata u Europskom parlamentu. Ovaj potonji – kojem, među ostalima, pripada njemački AfD, talijanska Liga i francusko Nacionalno okupljanje – ima šanse postati treća grupacija po broju osvojenih zastupničkih mjesta i na toj poziciji “smijeniti” liberale.

Populistički val

Ankete, dakle, ponovno predviđaju populistički plimni val, a situacija u pojedinim europskim državama sugerira da to, ovoga puta, ipak neće biti tek “mreškanje”: Italija ima najdesniju vladu od Mussolinija, u Nizozemskoj vladu pokušava sastaviti krajnja desnica, a u Austriji uvjerljivo vode u anketama pred parlamentarne izbore najavljene za jesen.

Ako se na biralištima u lipnju materijalizira populističko-desni val koji se upravo valja Europom, važno postizborno pitanje bit će mogu li te stranke međusobno surađivati. Inicijative za ujedinjavanje dosad su redovito propadale, uglavnom zbog neslaganja oko bitnih pitanja i političkih stavova. Sada se u takvo pitanje pretvara odnos prema Rusiji i ratu u Ukrajini. Nigdje se to ne vidi tako jasno kao na slučaju Viktora Orbana.

Traže saveznike

Stranka mađarskog premijera ostala je prije tri godine bez formalnih saveznika – nakon višegodišnjeg natezanja oko erozije demokratskih standarda i vrijednosti, napustili su Europsku pučku stranku (EPP), najbrojniju političku grupaciju. Time je utjecaj Fidesza u Europskom parlamentu značajno oslabljen.

Orban sada ima ambicije priključiti se ECR-u, skupini u kojoj su španjolski Vox, poljski (odnedavno oporbeni) Pravo i pravda te Braća Italije talijanske premijerke Giorgije Meloni. Ladislav Ilčić, koji također sjedi u tom zastupničkom klubu, prognozirao je u razgovoru za Hinu da bi ECR nakon izbora mogao imati više od 90 zastupnika.

Na ruku Putinu

To će doista biti moguće, ako im se priključi Orban sa svojih (prema projekcijama) 14 zastupnika (sada ih ima 12, ali ne pripadaju nijednom klubu). Oko toga su se navodno angažirali talijanska premijerka Meloni i bivši poljski premijer Mateusz Morawiecki, ali u isto vrijeme sama najava Orbanovog priključivanja izazvala je trzavice. Češki konzervativci ne žele Orbana, a izgleda ni Švedski demokrati.

Smeta im njegov odnos prema Kremlju i disruptivna uloga oko Ukrajine, a u slučaju Švedske i činjenica da je Mađarska ostala jedina država koja odugovlači s ratifikacijom švedskog pristupanja NATO-u i tako ustvari blokira ulazak te zemlje u zapadni obrambeni savez; umjesto vlastitim saveznicima, Budimpešta ide na ruku ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.

Cijena Orbana

Ali snaga je u brojkama – još i više u Europskom parlamentu, gdje su brojke goleme (720 zastupnika u sljedećem sazivu) – pa ne čude pokušaji da se Orbana pridobije. Meloni i Morawiecki sastali su se proteklih tjedana s mađarskim premijerom kako bi razgovarali o priključenju Fidesza ECR-u, izvijestio je Bloomberg, pozivajući se na izvore upoznate s tim pregovorima.

Pitanje je, međutim, cijene tog priključenja: riskiraju tenzije unutar grupacije – ako nezadovoljstvo baš eskalira, moguće i prebjege – osim ako ne uspiju nagovoriti Orbana da odstupi od svojih pozicija.

Upravo su to, piše Bloomberg, talijanska premijerka i bivši poljski premijer prenijeli i Orbanu – da će morati ublažiti neka svoja stajališta. Koliko je to realno, drugo je pitanje. Ne samo zbog skorih izbora; i EPP je godinama pokušavao “ublažiti” Orbana, a znamo kako je to završilo. No, i potencijalna nagrada je vrijedna, ECR bi mogao biti treća po snazi politička grupacija s dva čelnika u Europskom vijeću.

Bez ujedinjenja

U sadašnjim okolnostima nije realno ni veliko okrupnjavanje na tom dijelu spektra, o čemu se pričalo nakon izbora 2019. i par godina kasnije (ključna figura tih, u konačnici neuspješnih pokušaja bio je također Orban). Krajem siječnja zaiskrilo je i među strankama drugog desnog kluba, ID-a, zbog izvješća o uznemirujućem sastanku ekstremne desnice u Njemačkoj na kojem se navodno pričalo o masovnom protjerivanju stranaca, a na kojem su bili i neki članovi AfD-a.

Taj je sastanak bio povod za goleme prosvjede protiv AfD-a u Njemačkoj. Marine Le Pen, bivša čelnica Nacionalnog okupljanja, ali i dalje utjecajna u stranci, distancirala se od AfD-a iako u Europskom parlamentu njezini stranački kolege sjede u istom zastupničkom klubu.

(Ne)moćna desnica

Ništa čudno. Le Pen je cijelo desetljeće radila na ublažavanju imidža, svog i stranačkog, kako bi privukla birače izvan radikalnog desnog spektra. Za ženu koja je htjela postati predsjednica Francuske, to je bio neminovan put – drugi krug izbora odlučuju umjereni birači.

Jednako tako, rasplet nakon europskih izbora, odlučit će centrističke, a ne radikalne političke opcije: treće i možda najvažnije pitanje nakon EU izbora bit će jesu li mainstream stranke spremne surađivati s osnaženom desnicom i tako joj dati političku moć kojom može dubinski utjecati na europske politike.