Trebali su tjedni diplomatskog uvjeravanja, garnirani suptilnim prijetnjama, da bi Viktor Orban na kraju ipak popustio i odustao od blokiranja financijske pomoći Ukrajini. „Nadam se da je to kraj takve prakse, ali to ćemo tek vidjeti“, komentirao je Orbanov veto, a onda i njegovo povlačenje, hrvatski premijer Andrej Plenković.
Obje strane, očekivano, proglasile su pobjedu. U Budimpešti uvjeravaju da su dobili što su htjeli, u Bruxellesu uvjeravanju da mađarski premijer nije dobio ništa bitno, ništa opipljivo. Tako je zaključena još jedna dramatska epizoda u Orbanovoj režiji.
Sam protiv svih
Summit EU-a o pomoći Ukrajini, ako ništa drugo, pokazao je koliko je mađarski premijer izoliran: za stolom Europskog vijeća nema čvrstih saveznika, u slučaju Ukrajine očito nikakvih. Kod ostalih 26 čelnika država članica EU-a „nije bilo ni trunke, ni sekunde dileme“ oko odobravanja financijskog paketa od 50 milijardi eura, kaže Plenković. Ta se izoliranost povećala upravo zbog stavova oko Rusije i Ukrajine.
Talijanska premijerka Giorgia Meloni, koja vodi najdesniju talijansku vladu od Mussolinija, čvrsto je na prozapadnoj liniji pomoći Ukrajini. Slovački premijer Robert Fico, koji je izbore dobio (i) na obećanju da više neće slati oružje Ukrajini, na prošlom summitu je odbio ponudu za zajedničku izjavu s Orbanom, doznao je Financial Times.
‘Zamor od Orbana’
Evidentno je da mu ni u Varšavi više ne čuvaju leđa (po pitanju Ukrajine, nisu to činili ni ranije; za razliku od Orbanove, i bivša, PiS-ova vlada snažno je podupirala Kijev). Ali s novom poljskom vladom dramatično se promijenila retorika: u Bruxellesu ne postoji zamor od Ukrajine, nego zamor od Orbana, kaže poljski premijer Donald Tusk.
Jedan protiv 26 nije održiva pozicija na duge staze, pogotovo kad ovih 26 u rukama drže dosta ozbiljnu financijsku batinu – drugo je pitanje jesu li je doista spremni upotrijebiti – pa kad se na to još doda pritisak iz Washingtona (iluzorno je pomisliti da ga nije bilo), ishod je taktičko povlačenje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iščekivanje izbora
Mada uloga izoliranog igrača nije nešto što bi Orbanu smetalo, dapače – on to obilato koristi za naglašavanje uobičajene desničarske pozicije „mi protiv otuđenih/neizabranih briselskih elita/birokrata“, koja služi za mobilizaciju birača i za skretanje pozornosti sa stvarnih problema za koje bi građani mogli prstom uprijeti u vladu, a ne u Bruxelles.
Pet mjeseci prije europskih izbora, Orban će se rado kod kuće prikazati u tom svjetlu, nadajući se – očekujući – da će na tim izborima njemu blisk(ij)e političke opcije diljem EU-a postići povijesno dobar rezultat (kao što to predviđaju predizborna istraživanja).
Paralelno, euroskeptični desničar Geert Wilders od izbora prije deset tjedana pokušava sastaviti vladu u Nizozemskoj, dok Austrija ujesen ide na izbore na kojima velike šanse za pobjedu ima krajnja desnica. Mogućnost da doista formiraju vladu je, kao i u Nizozemskoj, drugo pitanje. No, Orban očito strpljivo čeka da se političko klatno na razini EU-a pomakne u smjeru koji mu odgovara.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Važna EU odluka
Za preostalih 26 čelnika, za koje Plenković kaže da nisu ni časka dvojili oko pomoći Ukrajini, summit je završio uspješno jer su, doista, dogovorili pomoć Ukrajini. To nije samo financijski, nego i politički i simbolički značajna odluka kojom EU šalje poruku Kijevu, Moskvi i Washingtonu. Ovaj prvi, preči problem je riješen. Ali onaj drugi, dugoročni je ostao – Orban i njegova disruptivna uloga u EU.
Nije to ništa posebno novo. Mađarski premijer je godinama na udaru kritika da potkopava demokratske standarde u zemlji i zarobljuje neovisne institucije, da donosi zakone koji krše europsko zakonodavstvo, i tako dalje. Zbog toga je, uostalom, Mađarskoj i zamrznut velik dio EU novca koji imaju na raspolaganju.
Gdje je ‘puklo’?
Ono što je posebno novo u zadnje dvije godine i što je ostale EU čelnike dovelo na rub strpljenja i u stanje uzrujanosti je Orbanova opstrukcija u vanjskoj politici u okolnostima agresivnog rata u neposrednom susjedstvu Europske unije. Tu je ozbiljno „puklo“ između Budimpešte i ostatka EU-a, do te mjere da se njegovi potezi promatraju i kao narušavanje europske sigurnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Blokiranje 50 milijardi eura financijske pomoći Ukrajini, u situaciji kada u SAD-u nema jasne naznake kada će američki financijski paket biti odobren, bilo bi upravo to – ugrožavanje europske sigurnosti. Zato nije neobično što je, uoči briselskog sastanka na vrhu, EU (minus Mađarska) navodno razmatrala potpuno nesvakidašnje ideje, od gospodarskih sankcija do aktiviranja „nuklearne“ opcije protiv Orbana.
Sredstvo pritiska
Te su opcije, ipak, više trebale poslužiti kao sredstvo pritiska, nego kao stvarni alati koje su čelnici ostalih država članica doista spremni primijeniti u praksi. Aktiviranje „nuklearne opcije“ – članka 7. iz Lisabonskog ugovora, koji se može upotrijebiti protiv države članice koja teško krši temeljne vrijednosti EU-a – nikada nije bilo realno, iz više razloga.
Jedan je što i među ovim ostalim premijerima i predsjednicima sigurno ima onih koji strahuju da bi se stvorio presedan koji bi se onda, možda, jednom mogao okrenuti i protiv njih. Drugi su razlog europski izbori, pa je pretvaranje Orbana u „žrtvu“ ishod koji bi mu mogao pomoći – ne samo njemu, nego i njegovim istomišljenicima u ostalim EU članicama na lipanjskim izborima za Europski parlament. Tako je ovotjedni summit završen uspješnim dogovorom oko Ukrajine, ali problem s Orbanom ostao je neriješen.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Orban po starom
To se, uostalom, odmah i vidjelo: dok je mađarski premijer popuštao u Bruxellesu, u Budimpešti je krenula s radom nova državna agencija za „zaštitu suvereniteta“, temeljem ranije donesenog zakona koji je oštro kritiziran iz Vijeća Europe i niza organizacija koje se bave ljudskim pravima i medijskim slobodama.
Istovremeno, Orban (zasad) nije odustao od blokiranja druge, za europsku sigurnost ključne odluke, koja nije vezana uz EU – članstva Švedske u NATO-u. Mađarska je ostala jedina saveznica koja još uvijek nije odobrila švedsko pristupanje zapadnom obrambenom savezu.
HDZ to zna
Govoreći o Orbanovoj praksi korištenja nacionalnog veta, Plenković – koji se oštro protivi ukidanju prava veta u europskim odlukama, bez obzira na (zlo)uporabe tog prava – kazao je da se nada da će ovotjedni summit označiti kraj takve prakse, ali je dodao: „Predugo smo tu da bi lako donosili (takve, op.a.) zaključke“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković to dobro zna. Europska pučka stranka (EPP), kojoj pripada i HDZ, godinama je tolerirala pa i prešutno opravdavala Orbanove postupke. HDZ je u tome nerijetko asistirao, glasajući u Europskom parlamentu protiv rezolucija koje su pozivale Orbana na red. Na kraju je završilo kako je završilo.
Problem Europske unije nije Orban, nego to što druge članice problem Orbana ne žele rješavati
EU je riješila kako financirati Ukrajinu, ali ne i kako spriječiti Orbanovu opstruktivnu politiku
Orbanovi postupci nisu neka posebna novost. Ali ono što jest novo i što je ostale EU čelnike dovelo na rub strpljenja je Orbanova opstrukcija u vanjskoj politici u okolnostima agresivnog rata u neposrednom susjedstvu Europske unije. Tu je ozbiljno 'puklo' između Budimpešte i ostatka EU-a
Trebali su tjedni diplomatskog uvjeravanja, garnirani suptilnim prijetnjama, da bi Viktor Orban na kraju ipak popustio i odustao od blokiranja financijske pomoći Ukrajini. „Nadam se da je to kraj takve prakse, ali to ćemo tek vidjeti“, komentirao je Orbanov veto, a onda i njegovo povlačenje, hrvatski premijer Andrej Plenković.
Obje strane, očekivano, proglasile su pobjedu. U Budimpešti uvjeravaju da su dobili što su htjeli, u Bruxellesu uvjeravanju da mađarski premijer nije dobio ništa bitno, ništa opipljivo. Tako je zaključena još jedna dramatska epizoda u Orbanovoj režiji.
Sam protiv svih
Summit EU-a o pomoći Ukrajini, ako ništa drugo, pokazao je koliko je mađarski premijer izoliran: za stolom Europskog vijeća nema čvrstih saveznika, u slučaju Ukrajine očito nikakvih. Kod ostalih 26 čelnika država članica EU-a „nije bilo ni trunke, ni sekunde dileme“ oko odobravanja financijskog paketa od 50 milijardi eura, kaže Plenković. Ta se izoliranost povećala upravo zbog stavova oko Rusije i Ukrajine.
Talijanska premijerka Giorgia Meloni, koja vodi najdesniju talijansku vladu od Mussolinija, čvrsto je na prozapadnoj liniji pomoći Ukrajini. Slovački premijer Robert Fico, koji je izbore dobio (i) na obećanju da više neće slati oružje Ukrajini, na prošlom summitu je odbio ponudu za zajedničku izjavu s Orbanom, doznao je Financial Times.
‘Zamor od Orbana’
Evidentno je da mu ni u Varšavi više ne čuvaju leđa (po pitanju Ukrajine, nisu to činili ni ranije; za razliku od Orbanove, i bivša, PiS-ova vlada snažno je podupirala Kijev). Ali s novom poljskom vladom dramatično se promijenila retorika: u Bruxellesu ne postoji zamor od Ukrajine, nego zamor od Orbana, kaže poljski premijer Donald Tusk.
Jedan protiv 26 nije održiva pozicija na duge staze, pogotovo kad ovih 26 u rukama drže dosta ozbiljnu financijsku batinu – drugo je pitanje jesu li je doista spremni upotrijebiti – pa kad se na to još doda pritisak iz Washingtona (iluzorno je pomisliti da ga nije bilo), ishod je taktičko povlačenje.
Iščekivanje izbora
Mada uloga izoliranog igrača nije nešto što bi Orbanu smetalo, dapače – on to obilato koristi za naglašavanje uobičajene desničarske pozicije „mi protiv otuđenih/neizabranih briselskih elita/birokrata“, koja služi za mobilizaciju birača i za skretanje pozornosti sa stvarnih problema za koje bi građani mogli prstom uprijeti u vladu, a ne u Bruxelles.
Pet mjeseci prije europskih izbora, Orban će se rado kod kuće prikazati u tom svjetlu, nadajući se – očekujući – da će na tim izborima njemu blisk(ij)e političke opcije diljem EU-a postići povijesno dobar rezultat (kao što to predviđaju predizborna istraživanja).
Paralelno, euroskeptični desničar Geert Wilders od izbora prije deset tjedana pokušava sastaviti vladu u Nizozemskoj, dok Austrija ujesen ide na izbore na kojima velike šanse za pobjedu ima krajnja desnica. Mogućnost da doista formiraju vladu je, kao i u Nizozemskoj, drugo pitanje. No, Orban očito strpljivo čeka da se političko klatno na razini EU-a pomakne u smjeru koji mu odgovara.
Važna EU odluka
Za preostalih 26 čelnika, za koje Plenković kaže da nisu ni časka dvojili oko pomoći Ukrajini, summit je završio uspješno jer su, doista, dogovorili pomoć Ukrajini. To nije samo financijski, nego i politički i simbolički značajna odluka kojom EU šalje poruku Kijevu, Moskvi i Washingtonu. Ovaj prvi, preči problem je riješen. Ali onaj drugi, dugoročni je ostao – Orban i njegova disruptivna uloga u EU.
Nije to ništa posebno novo. Mađarski premijer je godinama na udaru kritika da potkopava demokratske standarde u zemlji i zarobljuje neovisne institucije, da donosi zakone koji krše europsko zakonodavstvo, i tako dalje. Zbog toga je, uostalom, Mađarskoj i zamrznut velik dio EU novca koji imaju na raspolaganju.
Gdje je ‘puklo’?
Ono što je posebno novo u zadnje dvije godine i što je ostale EU čelnike dovelo na rub strpljenja i u stanje uzrujanosti je Orbanova opstrukcija u vanjskoj politici u okolnostima agresivnog rata u neposrednom susjedstvu Europske unije. Tu je ozbiljno „puklo“ između Budimpešte i ostatka EU-a, do te mjere da se njegovi potezi promatraju i kao narušavanje europske sigurnosti.
Blokiranje 50 milijardi eura financijske pomoći Ukrajini, u situaciji kada u SAD-u nema jasne naznake kada će američki financijski paket biti odobren, bilo bi upravo to – ugrožavanje europske sigurnosti. Zato nije neobično što je, uoči briselskog sastanka na vrhu, EU (minus Mađarska) navodno razmatrala potpuno nesvakidašnje ideje, od gospodarskih sankcija do aktiviranja „nuklearne“ opcije protiv Orbana.
Sredstvo pritiska
Te su opcije, ipak, više trebale poslužiti kao sredstvo pritiska, nego kao stvarni alati koje su čelnici ostalih država članica doista spremni primijeniti u praksi. Aktiviranje „nuklearne opcije“ – članka 7. iz Lisabonskog ugovora, koji se može upotrijebiti protiv države članice koja teško krši temeljne vrijednosti EU-a – nikada nije bilo realno, iz više razloga.
Jedan je što i među ovim ostalim premijerima i predsjednicima sigurno ima onih koji strahuju da bi se stvorio presedan koji bi se onda, možda, jednom mogao okrenuti i protiv njih. Drugi su razlog europski izbori, pa je pretvaranje Orbana u „žrtvu“ ishod koji bi mu mogao pomoći – ne samo njemu, nego i njegovim istomišljenicima u ostalim EU članicama na lipanjskim izborima za Europski parlament. Tako je ovotjedni summit završen uspješnim dogovorom oko Ukrajine, ali problem s Orbanom ostao je neriješen.
Orban po starom
To se, uostalom, odmah i vidjelo: dok je mađarski premijer popuštao u Bruxellesu, u Budimpešti je krenula s radom nova državna agencija za „zaštitu suvereniteta“, temeljem ranije donesenog zakona koji je oštro kritiziran iz Vijeća Europe i niza organizacija koje se bave ljudskim pravima i medijskim slobodama.
Istovremeno, Orban (zasad) nije odustao od blokiranja druge, za europsku sigurnost ključne odluke, koja nije vezana uz EU – članstva Švedske u NATO-u. Mađarska je ostala jedina saveznica koja još uvijek nije odobrila švedsko pristupanje zapadnom obrambenom savezu.
HDZ to zna
Govoreći o Orbanovoj praksi korištenja nacionalnog veta, Plenković – koji se oštro protivi ukidanju prava veta u europskim odlukama, bez obzira na (zlo)uporabe tog prava – kazao je da se nada da će ovotjedni summit označiti kraj takve prakse, ali je dodao: „Predugo smo tu da bi lako donosili (takve, op.a.) zaključke“.
Plenković to dobro zna. Europska pučka stranka (EPP), kojoj pripada i HDZ, godinama je tolerirala pa i prešutno opravdavala Orbanove postupke. HDZ je u tome nerijetko asistirao, glasajući u Europskom parlamentu protiv rezolucija koje su pozivale Orbana na red. Na kraju je završilo kako je završilo.