Jer bi, je li, političke stranke u parlamentarnoj demokraciji valjda trebale skupljati sličice nogometaša. Nadmetanje pred javnošću po pitanju javnih politika? Fuj, politički bodovi.
Prizemno sediranje javnosti
Ovakvo prizemno sediranje javnosti kakvim se, namjerno ili nenamjerno, gotovo svaka vrsta političke utakmice proglašava kršenjem političkog fair-playa, lijepo konvenira jedino aktualnoj vlasti – onoj čiji je pokušaj smjene po definiciji osnovni motor političke dinamike u demokratskim društvima. Onima u kojima se, dakle, prikupljeni politički bodovi (fuj!) zbrajaju na kraju priče u glasačkim kutijama.
Progresivna oporba, dakle saborske opozicijske stranke ljevice i centra (koje neki iz njenih redova u polušali nazivaju “cijepljenom oporbom”) reagirale su na slučaj Mirele Čavajde žestokom kritikom zdravstvenih vlasti po tom i po pitanju prava na pobačaj u Hrvatskoj općenito. Onog prava koje je u teoriji i zakonu zagarantirano, no u praksi ipak, kako se vidjelo, zna ozbiljno zaštekati.
Nakana ‘cijepljene oporbe’
Uz kritiku, te stranke su podržale i prosvjede u Hrvatskoj pretprošlog tjedna, a sad kreću i u pokušaj izmjene Ustava, kako bi se pravo na planiranje obitelji upisalo i u taj dokument, te i tako stalo na kraj upornim pokušajima klerikalnih skupina da se abortus – zabrani.
Ukratko, “cijepljena oporba” želi zacementirati pravo na pobačaj u temeljnom državnom dokumentu i posve otkloniti situaciju da masovni prizivi savjesti onemogućuju pristup ovom medicinskom zahvatu. Pri tom će, jasno, pokušati kod dijela birača pokušati zabilježiti cijelu hrpu političkih bodova (fuj!).
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ i problem pobačaja
Pravac kretanja su taktički vrlo dobro zamislili. Prvo će za takvu izmjenu pokušati udobrovoljiti HDZ, kako bi se Ustav izmijenio dvotrećinskom većinom u Saboru. To se, naravno, neće dogoditi. Pobačaj je, naime, jedna od tema oko koje se HDZ ne usudi izjasniti, jer bi, koju god stranu da zauzmu, od sebe otuđili dio svojih birača.
Najviši dužnosnici HDZ-a, naime, nemaju nikakvih problema s tim da javno priznaju kako neće poslušati nalog Ustavnog suda otprije pet godina da se izmijeni zakon o pobačaju, jer je to tema koja dijeli javnost (dijeli javnost? fuj!), pa je posve iluzorno očekivati da bi, na istu temu, mijenjali Ustav. HDZ bi najradije da se o pobačaju u političkoj areni uopće više nikad ne kaže niti jedna riječ. Zato je za oporbu sjajno da se baš o tome što više raspravlja.
Win-win ili put posut minama?
Nakon što Sabor odbije izmijeniti Ustav, druga opcija je – referendum. U zemlji u kojoj je očito velika većina građana za pravo žene na prekid trudnoće i u vremenu u kojoj se jedna Irska na referendumu praktički dvotrećinskom većinom odlučila za ukidanje zabrane pobačaja, ovakva opcija djeluje kao win-win.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Štoviše, ako se dogodi da građani odlučuju na referendumu da se pravo na planiranje obitelji upiše u Ustav – nakon što je istu izmjenu u Saboru odbio HDZ – jasno je da će se to izjašnjavanje doživljavati dijelom i kao referendum o Plenkovićevoj Vladi. No, to ne znači da put do ove bitne ustavotvorne promjene i hrpe političkih bodova (fuj!) za “cijepljenu oporbu” nije posut minama.
Pitanje koje je previše u skladu s Ustavom
Prva je Ustavni sud. Tijelo koje je upravo na pitanje Sabora o tome je li referendumsko pitanje (o načinu odlučivanja u pandemiji) u skladu s Ustavom de facto odgovorilo da je previše u skladu s Ustavom, pa da se zato referendum ne smije održati, očito je u stanju odraditi posao u korist aktualne vlasti na bilo koji način.
Doduše, bit će zanimljivo skupi li se u referendumskoj inicijativi značajno više potpisa od zakonskog minimuma. Nije, naime, isto želiš li napraviti budale od 400 ili 700-800 tisuća ljudi. Uostalom, i Vlade Jadranke Kosor i Zorana Milanovića su ustuknule pred referendumskim inicijativama koje su im donijele značajno viši broj od desetine svih birača. Što bi u takvom slučaju napravio Plenković, bilo bi iznimno zanimljivo za vidjeti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Glas za HDZ je glas za Boga i vjeru
No, nije Ustavni sud prava opasnost za oporbu u ovoj, potencijalno referendumskoj priči. Opasnost su – oni sami. Ako pretpostavimo da nije upitno da bi skupili dovoljno potpisa i da bi na referendumu prošlo upisivanje prava na planirane obitelji u Ustav, to samo po sebi nije dovoljno da ona vreća s hrpom političkih bodova (fuj!) bude puna do vrha.
Referendumska kampanja o ovako vrućem svjetonazorskom pitanju bila bi, nema sumnje, nabijena emocijama i nebrušenim izjavama – ne samo o pitanju pobačaja. Politička taktika HDZ-a i desnice (“necijepljene oporbe”) bila bi tu dosta jasna. Čim bi dočekali (a dočekali bi) prvi žestoki istup protiv uloge Crkve u današnjem društvu, referendum o pobačaju mogli bi iskoristiti kao argument da se radi tek o prvom koraku udara na vjeru i vjernike, koji će se jamačno brutalno nastaviti ako ljevica i centar dođu na vlast.
Referendum i hod po žici
Referendum o pobačaju tako bi HDZ-u poslužio kao sjajan alat da parlamentarne izbore prikaže ne kao izjašnjavanje o jednoj dramatično nesposobnoj i korumpiranoj vlasti, već kao prebrojavanje vjernika i onih drugih, onih koji nadiru. Da se najvažniji izlazak na birališta, onaj na kojem se odlučuje o stvarnoj moći u zemlji, prikaže kao kulturni rat, a ne političko svođenje računa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izbjeći takvo tumačenje političkih zbivanja u zemlji koja će se odviti u naredne dvije godine mandata aktualne vlasti, vjerojatno je najvažniji i najizazovniji zadatak opozicije. Mogući referendum o pobačaju bio bi, stoga, u slučaju očekivanog uspjeha svakako korak naprijed za društvo, ali i, sudeći barem iz današnje perspektive i odnosa političkih snaga, izazovan hod po žici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Referendum o pobačaju zapravo bi mogao pomoći HDZ-u da ostane na vlasti
Uvrštavanje prava na planiranje obitelji u Ustav bio bi korak naprijed za društvo, ali ta priča nije bez izazova
Referendum o pobačaju bi HDZ-u mogao poslužiti kao sjajan alat da parlamentarne izbore prikaže ne kao izjašnjavanje o jednoj dramatično nesposobnoj i korumpiranoj vlasti, već kao prebrojavanje vjernika i onih drugih, onih koji nadiru
U recentnom festivalu političke nepismenosti, prvoloptaštva i populizma, koji je posljednjih dana čak i za ovdašnje prilike neobično dobro urodio, počasno mjesto ipak bi mogla zauzeti rutinska kletva domaćih analitičara – oni to rade da bi skupljali političke bodove.
Jer bi, je li, političke stranke u parlamentarnoj demokraciji valjda trebale skupljati sličice nogometaša. Nadmetanje pred javnošću po pitanju javnih politika? Fuj, politički bodovi.
Prizemno sediranje javnosti
Ovakvo prizemno sediranje javnosti kakvim se, namjerno ili nenamjerno, gotovo svaka vrsta političke utakmice proglašava kršenjem političkog fair-playa, lijepo konvenira jedino aktualnoj vlasti – onoj čiji je pokušaj smjene po definiciji osnovni motor političke dinamike u demokratskim društvima. Onima u kojima se, dakle, prikupljeni politički bodovi (fuj!) zbrajaju na kraju priče u glasačkim kutijama.
Progresivna oporba, dakle saborske opozicijske stranke ljevice i centra (koje neki iz njenih redova u polušali nazivaju “cijepljenom oporbom”) reagirale su na slučaj Mirele Čavajde žestokom kritikom zdravstvenih vlasti po tom i po pitanju prava na pobačaj u Hrvatskoj općenito. Onog prava koje je u teoriji i zakonu zagarantirano, no u praksi ipak, kako se vidjelo, zna ozbiljno zaštekati.
Nakana ‘cijepljene oporbe’
Uz kritiku, te stranke su podržale i prosvjede u Hrvatskoj pretprošlog tjedna, a sad kreću i u pokušaj izmjene Ustava, kako bi se pravo na planiranje obitelji upisalo i u taj dokument, te i tako stalo na kraj upornim pokušajima klerikalnih skupina da se abortus – zabrani.
Ukratko, “cijepljena oporba” želi zacementirati pravo na pobačaj u temeljnom državnom dokumentu i posve otkloniti situaciju da masovni prizivi savjesti onemogućuju pristup ovom medicinskom zahvatu. Pri tom će, jasno, pokušati kod dijela birača pokušati zabilježiti cijelu hrpu političkih bodova (fuj!).
HDZ i problem pobačaja
Pravac kretanja su taktički vrlo dobro zamislili. Prvo će za takvu izmjenu pokušati udobrovoljiti HDZ, kako bi se Ustav izmijenio dvotrećinskom većinom u Saboru. To se, naravno, neće dogoditi. Pobačaj je, naime, jedna od tema oko koje se HDZ ne usudi izjasniti, jer bi, koju god stranu da zauzmu, od sebe otuđili dio svojih birača.
Najviši dužnosnici HDZ-a, naime, nemaju nikakvih problema s tim da javno priznaju kako neće poslušati nalog Ustavnog suda otprije pet godina da se izmijeni zakon o pobačaju, jer je to tema koja dijeli javnost (dijeli javnost? fuj!), pa je posve iluzorno očekivati da bi, na istu temu, mijenjali Ustav. HDZ bi najradije da se o pobačaju u političkoj areni uopće više nikad ne kaže niti jedna riječ. Zato je za oporbu sjajno da se baš o tome što više raspravlja.
Win-win ili put posut minama?
Nakon što Sabor odbije izmijeniti Ustav, druga opcija je – referendum. U zemlji u kojoj je očito velika većina građana za pravo žene na prekid trudnoće i u vremenu u kojoj se jedna Irska na referendumu praktički dvotrećinskom većinom odlučila za ukidanje zabrane pobačaja, ovakva opcija djeluje kao win-win.
Štoviše, ako se dogodi da građani odlučuju na referendumu da se pravo na planiranje obitelji upiše u Ustav – nakon što je istu izmjenu u Saboru odbio HDZ – jasno je da će se to izjašnjavanje doživljavati dijelom i kao referendum o Plenkovićevoj Vladi. No, to ne znači da put do ove bitne ustavotvorne promjene i hrpe političkih bodova (fuj!) za “cijepljenu oporbu” nije posut minama.
Pitanje koje je previše u skladu s Ustavom
Prva je Ustavni sud. Tijelo koje je upravo na pitanje Sabora o tome je li referendumsko pitanje (o načinu odlučivanja u pandemiji) u skladu s Ustavom de facto odgovorilo da je previše u skladu s Ustavom, pa da se zato referendum ne smije održati, očito je u stanju odraditi posao u korist aktualne vlasti na bilo koji način.
Doduše, bit će zanimljivo skupi li se u referendumskoj inicijativi značajno više potpisa od zakonskog minimuma. Nije, naime, isto želiš li napraviti budale od 400 ili 700-800 tisuća ljudi. Uostalom, i Vlade Jadranke Kosor i Zorana Milanovića su ustuknule pred referendumskim inicijativama koje su im donijele značajno viši broj od desetine svih birača. Što bi u takvom slučaju napravio Plenković, bilo bi iznimno zanimljivo za vidjeti.
Glas za HDZ je glas za Boga i vjeru
No, nije Ustavni sud prava opasnost za oporbu u ovoj, potencijalno referendumskoj priči. Opasnost su – oni sami. Ako pretpostavimo da nije upitno da bi skupili dovoljno potpisa i da bi na referendumu prošlo upisivanje prava na planirane obitelji u Ustav, to samo po sebi nije dovoljno da ona vreća s hrpom političkih bodova (fuj!) bude puna do vrha.
Referendumska kampanja o ovako vrućem svjetonazorskom pitanju bila bi, nema sumnje, nabijena emocijama i nebrušenim izjavama – ne samo o pitanju pobačaja. Politička taktika HDZ-a i desnice (“necijepljene oporbe”) bila bi tu dosta jasna. Čim bi dočekali (a dočekali bi) prvi žestoki istup protiv uloge Crkve u današnjem društvu, referendum o pobačaju mogli bi iskoristiti kao argument da se radi tek o prvom koraku udara na vjeru i vjernike, koji će se jamačno brutalno nastaviti ako ljevica i centar dođu na vlast.
Referendum i hod po žici
Referendum o pobačaju tako bi HDZ-u poslužio kao sjajan alat da parlamentarne izbore prikaže ne kao izjašnjavanje o jednoj dramatično nesposobnoj i korumpiranoj vlasti, već kao prebrojavanje vjernika i onih drugih, onih koji nadiru. Da se najvažniji izlazak na birališta, onaj na kojem se odlučuje o stvarnoj moći u zemlji, prikaže kao kulturni rat, a ne političko svođenje računa.
Izbjeći takvo tumačenje političkih zbivanja u zemlji koja će se odviti u naredne dvije godine mandata aktualne vlasti, vjerojatno je najvažniji i najizazovniji zadatak opozicije. Mogući referendum o pobačaju bio bi, stoga, u slučaju očekivanog uspjeha svakako korak naprijed za društvo, ali i, sudeći barem iz današnje perspektive i odnosa političkih snaga, izazovan hod po žici.