Samo jedna od mnogih
Sve, dakle, do najsitnijih detalja, do tekstova na portalima, komentara na društvenim mrežama, sve se moglo očekivati prije nego što je ova hrabra žena javno progovorila o tome kako joj se u tragičnom životnom trenutku sustavno uskraćuje zakonom zagarantirano pravo na prekid trudnoće. Uostalom, Mirela Čavajda je samo jedna, samo ona koja se ohrabrila javno istupiti. Nema sumnje da postoje desetci, a vjerojatno i stotine onih koje su prihvatile prošaptani savjet i odlučile spuštene glave, ali bez javnog terora i u tišini, “to” riješiti u susjednoj državi.
Ta bolna predvidivost nije rezultat tek potiho javno prihvaćene činjenice da je u posljednjih desetak godina pobačaj u hrvatskom javnom zdravstvu sve teže napraviti. Da traje epidemija “prigovora savjesti” i da se labavo poštuje zakonska obveza da bolnice svakako moraju osigurati ovaj medicinski zahvat, bez obzira na broj ginekologa koji ga odbijaju izvršiti.
Nije samo pobačaj
Naime, ne radi se samo o pobačaju. Predsjednik Vlade je sinoć jako lijepo osvijetlio ovaj problem koji je, zapravo, uz kroničnu nesposobnost i dramatičnu korupciju ključna točka političkog nasljeđa dva mandata Andreja Plenkovića. “Te dvije stvari postoje istodobno”, rekao je premijer govoreći o pravu žena i pravu na priziv savjesti. Zvuči poznato?
Naravno da zvuči. Radi se sličnom manevru; onom kakvim se izbjegava bilo koja vrsta politički rizičnog poteza kad je u pitanju vruća svjetonazorska roba, kakav je primjenjen u slučaju ustaškog pozdrava “Za dom spremni”. Pravno je stvar vrlo slična – onako kako je pobačaj nakon desetog tjedna trudnoće dozvoljen kad se očekuje da će se dijete roditi s teškim tjelesnim ili duševnim manama, tako je i korištenje bilo kakvih simbola NDH – protivno Ustavu. Isto tako je i manevar slično plenkovićevski – u slučaju ZDS koristi se priča o “dvostrukoj konotaciji”, a ovdje premijer vadi dva prava koja, eto, postoje istodobno i sve je to osjetljivo i pitanje medicinske struke pa se on ne bi htio miješati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dečki na terenu
U stvarnosti je, stoga, i rezultat vrlo sličan – isto onako kako je defacto legalizirana ustašofilija, do te razine da se iz Vlade šalje izaslanika na obljetnicu desetog travnja, tako je u stvarnosti u Hrvatskoj sve jednostavnije iskoristiti pravo ginekologa na priziv savjesti, a sve teže pravo žene na prekid trudnoće.
Stvar je, dakle, politički prilično isplativa. Na površini se ne ulazi u osjetljive svjetonazorske bitke poput faktične zabrane ZDS ili izmjene Zakona o pobačaju, čime uglavnom izbjegavaš uznemiravanje potencijalnih birača sa svih strana političkog spektra. S druge strane, dečki na terenu uredno odrađuju ideološku priču koja im konvenira, a onima s vrha političke piramide u najmanju ruku – nimalo ne smeta.
Koliko ono traje 30 dana?
Istina, bizarno je da se tako ignoriraju jasne odredbe Ustava i pravorijek zakona. Ali, zar to, nakon šest i pol godina vladavine HDZ-a u inačici Andreja Plenkovića, nekog doista još iznenađuje? U vremenu u kojem su nas naučili da rok od trideset dana ne traje, pa… trideset dana? Da zamjenik gradonačelnika ne može biti, pa… zamjenik gradonačelnika. Da Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa ne može odlučivati o, pa… sukobu interesa?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne radi se, dakle, samo o pobačaju. Radi se o sustavnom podrivanju ionako nejake vladavine prava, te organiziranom demontiranju neovisnih institucija. O političkom voluntarizmu iza kojeg će ostati ruševine – i to ne samo one od potresa iz 2020. godine.
To je Plenkovićeva Hrvatska: ustašofilija je legalizirana, a žene sve teže ostvaruju pravo na pobačaj
Na isti način na koji se zaobilazi zakon oko prekida trudnoće, Plenković i njegovi ignoriraju Ustav oko ZDS
Istina, bizarno je da se tako ignoriraju jasne odredbe Ustava i pravorijek zakona. Ali, zar to, nakon šest i pol godina vladavine HDZ-a u inačici Andreja Plenkovića, nekog doista još iznenađuje?
Najgore od svega je što je svaki djelić reakcije sustava na tragičnu priče Mirele Čavajde bio savršeno predvidiv. Baš svaki. Od bolnica koje ignoriraju zakon. Preko šapata kojom joj se sugerira da “to” riješi u Sloveniji.
Pa ministra Vilija Beroša koji žali što se trudnica nije javila njemu osobno, javno pogrešno tumači prilično jasan zakon i poziva se na nalaze fantomske komisije kakvu isti taj zakon ni ne spominje. Pa onda premijera koji se u to sve ne želi miješati, jer se, kao, ne radi o političkom pitanju, niti želi provesti odluku Ustavnog suda sa čime kasni već tri godine, jer se tu, pak, radi o osjetljivom političkom pitanju…
Samo jedna od mnogih
Sve, dakle, do najsitnijih detalja, do tekstova na portalima, komentara na društvenim mrežama, sve se moglo očekivati prije nego što je ova hrabra žena javno progovorila o tome kako joj se u tragičnom životnom trenutku sustavno uskraćuje zakonom zagarantirano pravo na prekid trudnoće. Uostalom, Mirela Čavajda je samo jedna, samo ona koja se ohrabrila javno istupiti. Nema sumnje da postoje desetci, a vjerojatno i stotine onih koje su prihvatile prošaptani savjet i odlučile spuštene glave, ali bez javnog terora i u tišini, “to” riješiti u susjednoj državi.
Ta bolna predvidivost nije rezultat tek potiho javno prihvaćene činjenice da je u posljednjih desetak godina pobačaj u hrvatskom javnom zdravstvu sve teže napraviti. Da traje epidemija “prigovora savjesti” i da se labavo poštuje zakonska obveza da bolnice svakako moraju osigurati ovaj medicinski zahvat, bez obzira na broj ginekologa koji ga odbijaju izvršiti.
Nije samo pobačaj
Naime, ne radi se samo o pobačaju. Predsjednik Vlade je sinoć jako lijepo osvijetlio ovaj problem koji je, zapravo, uz kroničnu nesposobnost i dramatičnu korupciju ključna točka političkog nasljeđa dva mandata Andreja Plenkovića. “Te dvije stvari postoje istodobno”, rekao je premijer govoreći o pravu žena i pravu na priziv savjesti. Zvuči poznato?
Naravno da zvuči. Radi se sličnom manevru; onom kakvim se izbjegava bilo koja vrsta politički rizičnog poteza kad je u pitanju vruća svjetonazorska roba, kakav je primjenjen u slučaju ustaškog pozdrava “Za dom spremni”. Pravno je stvar vrlo slična – onako kako je pobačaj nakon desetog tjedna trudnoće dozvoljen kad se očekuje da će se dijete roditi s teškim tjelesnim ili duševnim manama, tako je i korištenje bilo kakvih simbola NDH – protivno Ustavu. Isto tako je i manevar slično plenkovićevski – u slučaju ZDS koristi se priča o “dvostrukoj konotaciji”, a ovdje premijer vadi dva prava koja, eto, postoje istodobno i sve je to osjetljivo i pitanje medicinske struke pa se on ne bi htio miješati.
Dečki na terenu
U stvarnosti je, stoga, i rezultat vrlo sličan – isto onako kako je defacto legalizirana ustašofilija, do te razine da se iz Vlade šalje izaslanika na obljetnicu desetog travnja, tako je u stvarnosti u Hrvatskoj sve jednostavnije iskoristiti pravo ginekologa na priziv savjesti, a sve teže pravo žene na prekid trudnoće.
Stvar je, dakle, politički prilično isplativa. Na površini se ne ulazi u osjetljive svjetonazorske bitke poput faktične zabrane ZDS ili izmjene Zakona o pobačaju, čime uglavnom izbjegavaš uznemiravanje potencijalnih birača sa svih strana političkog spektra. S druge strane, dečki na terenu uredno odrađuju ideološku priču koja im konvenira, a onima s vrha političke piramide u najmanju ruku – nimalo ne smeta.
Koliko ono traje 30 dana?
Istina, bizarno je da se tako ignoriraju jasne odredbe Ustava i pravorijek zakona. Ali, zar to, nakon šest i pol godina vladavine HDZ-a u inačici Andreja Plenkovića, nekog doista još iznenađuje? U vremenu u kojem su nas naučili da rok od trideset dana ne traje, pa… trideset dana? Da zamjenik gradonačelnika ne može biti, pa… zamjenik gradonačelnika. Da Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa ne može odlučivati o, pa… sukobu interesa?
Ne radi se, dakle, samo o pobačaju. Radi se o sustavnom podrivanju ionako nejake vladavine prava, te organiziranom demontiranju neovisnih institucija. O političkom voluntarizmu iza kojeg će ostati ruševine – i to ne samo one od potresa iz 2020. godine.