Trebamo li, nakon slučaja s nigerijskim studentima, konačno odustati od Schengena?

Ulazak u Schengen nije vrijedan destabiliziranja BiH i Hrvatske ovakvim čuvanjem vanjske granice EU

Teško da postoji krhkija država u Europi u ovom trenutku od Bosne i Hercegovine - nacionalne politike se i dalje zadržavaju u rovovima rata koji je završio prije 24 godine i koji nikoga nije ostavio pretjerano zadovoljnim. Svako malo se zvecka prijetnjama odcjepljenjem, majorizacijom ili novim entitetima, što su riječi koje na Balkanu imaju posebno oštar miris baruta. Na takvu, složenu, nestabilnu i nedovršenu političku situaciju nalijevati teret skrbi o migrantima koje Zapad ne želi, znači igrati se sa šibicama i fitiljem.

“Doznali smo i za zapovijed u kojoj piše da se državljani afro-azijskih zemalja prepraćuju u PU Tovarnik na daljnje postupanje. A predstavnik MUP-a je na Odboru tvrdio da ne postoji nalog u kojem se koristi izraz “državljani afro-azijskih zemalja”! A mi imamo MUP-ovu službenu zabilješku u kojoj baš to piše!”, prepričavala je autoru ovih redaka pučka pravobraniteljica Lora Vidović početkom prošle godine.

Priča o prepraćivanju državljana “afro-azijskih” zemalja na daljnje postupanje, koje je često završavalo vraćanjem u Republiku Srbiju, nalazi se i u službenom izvješću pučke pravobraniteljice za – 2016. godinu. Dakle, rasno profiliranje koje provodi hrvatska policija nije od jučer, iako je priča buknula svom silom prije nekoliko dana nakon vijesti o dvojici nigerijskih studenata koji su bili na sveučilišnom natjecanju u Puli, a sada su u kampu za ilegalne migrante u Velikoj Kladuši (Bosna i Hercegovina).

Zeleno svjetlo za nasilje

U izvješću za 2016. godinu spominje se i policijsko nasilje nad migrantima i nezakonito protjerivanje iz zemlje, a pučka pravobraniteljica je u to vrijeme pričala i o slučaju migranta koji je tražio azil u policijskoj postaji u Novom Zagrebu da bi ga se od tamo prevezlo do granice sa Srbijom i poslalo u tu državu.

Od te 2016. godine do danas promijenilo se tek nekoliko stvari. U zadnje vrijeme su zaredala opaljenja oružja s mecima koji pogađaju migrante, pučka pravobraniteljica postala je persona non grata u hrvatskoj politici, a MUP joj protivno zakonu ne dopušta uvid u policijska postupanja. Istina, migranti se više ne šalju u Srbiju, nego u pravcu nove rute iz koje dolaze – u Bosnu i Hercegovinu. A Hrvatska je od Europske komisije dobila zeleno svjetlo za pristup Schengenu.

Najpovoljnija varijanta

Priča o nigerijskim studentima stoga, nije ništa šokantno ni novo za praksu zemlje koja je odlučila obavljati prljaviji dio graničarskog posla za cijelu Uniju. Štoviše, radi se o manje-više “običnom danu u uredu”. Po dosad dostupnim informacijama o ovom slučaju najpovoljnija varijanta za hrvatsku policiju je ta da su nigerijski ne baš uspješni stolnotenisači (sve su izgubili na turniru u Puli) doista imali namjeru prebjeći na Zapad.

No, ta varijanta ni u kojem pogledu ne objašnjava kako su se obreli u Velikoj Kladuši. Sugestije o tome da su ih možda prevarili krijumčari ljudi zdravorazumski su neprihvatljive, čak i kad bi iz jednadžbe izbacili činjenicu da svatko od nas ima u rukama precizne i uvijek dostupne karte temeljene na GPS čipovima i satelitima. Uglavnom, po ovoj verziji koja je mnogo povoljnija od skidanja iz tramvaja u Zagrebu, dečki su najvjerojatnije skinuti negdje s granice sa Slovenijom i rutinski šibnuti u BiH.

Svi lažu?

Praksa kojoj hrvatska policija i službena politika tepaju nazivajući je odvraćanjem i push-backom, rezultira vraćanjem u BiH stotina i stotina migranata svakog tjedna. Njome se krše i hrvatski zakoni i međunarodne konvencije, jer svaki migrant koji je ilegalno prešao granicu ima pravo na zakonski propisan postupak, čak i ako ne izrazi želju za dobivanjem azila u Hrvatskoj. No, kako izvješćuju sve relevantne međunarodne udruge koje se ovom temom bave, domaće nevladine organizacije, domaći i strani mediji, BiH policija i politika – hrvatski policajci, često i neovlašteno ulazeći u teritorij susjedne države grupe migranata jednostavno – šutnu u susjednu državu.

Tako je najlakše – nema pisanog traga, dio migranata će se valjda obeshrabriti nakon neuspješnih pokušaja proboja dublje u EU, a zadovoljni će biti i čelnici zemalja na Zapadu kojima je migrantskog vala već odavno puna kapa, pa će rado zatvoriti oko ili oba na izvješća s granice Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Bure baruta

No, osim ljudi koji se pod prijetnjama oružjem tjeraju preko granice nezadovoljni bi itekako trebali biti građani dvije zemlje koje je dopalo da budu na udaru raspale jedinstvene politike EU prema migracijama. Teško da postoji krhkija država u Europi u ovom trenutku od Bosne i Hercegovine – nacionalne politike se i dalje zadržavaju u rovovima rata koji je završio prije 24 godine i koji nikoga nije ostavio pretjerano zadovoljnim. Svako malo se zvecka prijetnjama odcjepljenjem, majorizacijom ili novim entitetima, što su riječi koje na Balkanu imaju posebno oštar miris baruta. Na takvu, složenu, nestabilnu i nedovršenu političku situaciju nalijevati teret skrbi o migrantima koje Zapad ne želi, znači igrati se sa šibicama i fitiljem.

A dođe li u tom buretu baruta do eksplozije, prva žrtva izvan granica BiH bit će – Hrvatska. Taman da u nekakvom, daleko bio, oružanom sukobu ne sudjeluje ni s jednim vojnikom ili metkom, Hrvatska bi zbog implozije BiH bila na koljenima – i gospodarski (turizam) i socijalno (izbjeglice iz BiH) i politički. Ovdje je pitanje o tome isplati li se takav rizik zbog ničim garantiranog ulaska u Schengen koji defacto već godinama ni ne postoji (kontrole su prije nekoliko godina uvedene na dijelu granica unutar EU) – doista retoričko.

Kakva zemlja?

Schengen koji ne vrijedi rizika prekrcavanja migrantskog problema na BiH, međutim, samo je dio priče. Kao i plašenje s time da će netko iz Europske unije, ovo ili ono političko izaslanstvo, ili predsjednik zastupničkog kluba iz Bruxellesa problem tretmana izbjeglica staviti na dnevni red nekog odbora i tako zagorčati život kolegama u Hrvatskoj.

Suštinski problem je u tome u kakvoj zemlji želimo živjeti. U onoj u kojoj se na ime čuvanja granice i pristupanja Schengenu krše zakoni i Ustav? U kojoj Županijsko državno odvjetništvo istražujući smrt šestogodišnje Madine iz Afganistana svoj posao obavi krajnje površno? U kojoj politika uporno sabotira nezavisne institucije i otežava rad na zaštiti ljudskih prava? U onoj u kojoj se policiju – sigurnost i povjerenje! – već rutinski da uloviti u javno izrečenoj neistini? U onoj u kojoj je, u krajnjoj liniji, ulazak u režim u kojem više neće biti dosadnog i skupog čekanja na granicama vrjedniji od elementarnog kršenja osnovnih načela humanosti?

I to je ono bitno u ovoj priči koja je, zahvaljujući bizarnom pojavljivanju nigerijskih studenata u Velikoj Kladuši (da netko suptilno prišapne MUP-u da su svojevremeno u SAD-u navodno vanzemaljci otimali ljude?) opet na tren došla u fokus hrvatske javnosti. Ulazak u Schengen svega toga jednostavno nije vrijedan. Ni blizu.

Jasmin Klarić
Telegram autor
606 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program