Koji će film trijumfirati kao najbolji na 96. Oscarima? Svoje favorite za Telegram izdvaja petero cijenjenih filmskih kritičara

Nakon što su s nama podijelili svoje mišljenje o filmovima koji su u povijesti Oscara nezasluženo dobili titulu najboljih, kao i redateljima koji tu nagradu nisu dobili a zaslužili su je, cijenjeni hrvatski filmski kritičari Jurica Pavičić, Mima Simić, Silvestar Mileta, Dino Staničić i Iva Rosandić ususret 96. dodjeli Oscara otkrili su nam svoje favorite.

Jurica Pavičić: ‘Zona interesa’

Meni osobno uvjerljivo je najbolji film ovogodišnje liste nominiranih “Zona interesa”. To je riskantan, odvažan i zahtjevan film promišljenog stila. Ali, mislim da će biti previše “art” za glasače. Moj izbor broj dva bio bi “Prošli životi”, a samo se nadam da Oscara neće dobiti “Ubojice cvjetnog mjeseca”, jer mi je taj film apsolutno fulan.

Mima Simić: ‘Američka fikcija’

Oscari posljednjih godina polako olabavljuju okvire i šire vidike, evo, na polju kategorija. Od 2020. i prevratne nagrade za najbolji film djelu snimljenom na neengleskom jeziku, “Parazitu” Bong Joon-hoa, ovogodišnja dodjela u konkurenciji za najbolji film donosi čak tri međunarodna neanglofona ostvarenja (“Anatomija pada”, “Zona interesa” i “Prošli životi”). I makar se neću žaliti Akademiji ako ijedan od njih osvoji kipića, ja ću ipak staviti svojih pet dolara na američki film – indie prvijenac Corda Jeffersona “Američka fikcija”.

Satirična komedija o piscu koji se trudi izmaknuti identitetskim etiketama, i koji iz očajničke šale na vlastiti račun postaje književna senzacija, priča je o gorućim pitanjima današnjice. O identitetu kao robi; o (ne)mogućnosti autentičnosti u kapitalizmu; o kreativnom i autorskom integritetu, i o onom međuljudskom. Film je smiješan do boli, i apsurdan do realnosti, i Oscar za najbolji film došao bi mu kao sjajan vjetar u leđa, i noga u guzicu gledateljima. Ona koja nas gura naprijed.

Silvestar Mileta: ‘Uboga stvorenja’

Nadam se pobjedi “Ubogih stvorenja”. Premda je riječ o filmu postmodernistički prekrcanom postupcima (riblje oko, najprije crno-bijela tehnika pa visoko zasićene boje, ekstremni rakursi, atonalna glazba u klasičnoj, amplifikatorskoj funkciji ambijentalne, upadljiva kostimografija u simboličkoj i karakterizacijskoj funkciji, tipično visok udio groteske itd., itd.), premda dolazi s pomalo zamornom popudbinom polemika koje se tiču prikaza žene u patrijarhalnom (štoviše steampunkerski viktorijanskom) društvu, premda se i ovdje radi o djelomičnoj prilagodbi Lanthimosove čudnovalovske poetike velikom budžetu i širokoj publici, premda se u njemu ponekad izgovori previše mudrosti po metru kvadratnom, premda, premda…

I pored rata spolova (screwballa) u kojemu uistinu vidimo širok spektar toksičnih muškaraca (ističe se briljantni Ruffalo) i ženu koja se de-infantilizira prvenstveno putem seksa (ali i čitanja), i pored očiglednih gotičkih nadahnuća (jer je doista možemo gledati i kao Frankensteinovu nevjestu ili izvanzemaljca koji se upoznaje s opresivnom civilizacijom), i pored prštave intertekstualnosti (prepoznajete li, primjerice, Kathy Bates/Molly Brown iz Cameronova “Titanica” u “Ubogim stvorenjima”?), film se u svemu navedenom odbija iscrpiti.

Osim što su istinski smiješna i kada nam slijedom supostavljanja različitih emocionalnih registara “zapnu u grlu”, “Uboga stvorenja” posjeduju neku notu starinske epičnosti koja najvjerojatnije proizlazi iz junakinjina osobnog razvojnog, ali i doslovnog geografskog Grand Toura. Naposljetku, razina glumačke predanosti jednostavno me ganula, pa je od svih ovogodišnjih kandidata ovaj najdulje “ostao sa mnom”.

Nadam se da sam u krivu kada tvrdim da će ipak pobijediti “Oppenheimer”, solidan biografsko-povijesni film kvalitetnoga zvuka i raspodjele uloga kakav bi u neka bolja vremena predstavljao televizijski standard, ali čijem se utjecajnom redatelju (kojega će se sada konačno namiriti) nitko nije usudio reći da mu se dramaturgija naposljetku raspala, odnosno da mu je film bar za četvrtinu predug, da se višestruke linije radnje (kada ih već toliko ljubi) trebaju prepletati do samoga kraja, i da nikakva izmotavanja kako je riječ o Oppenheimeru – a ne o bombi – ne mogu poništiti činjenicu da je film s njezinom eksplozijom (ili eventualno njezinim odzvanjanjem u Oppiejevoj svijesti) trebao završiti.

Dino Staničić: ‘Uboga stvorenja’ i ‘Ubojice cvjetnog mjeseca’

Nagradu više zaslužuju “Uboga stvorenja” i “Ubojice cvjetnog mjeseca”, međutim, kako stvari stoje, vjerojatno će je dobiti “Oppenheimer”. Da se razumijemo, Nolan je snimio sjajan film, prije svega u tehničkim kategorijama, ali ipak mislim da ima nešto više mana no što su američki kritičari spremni priznati.

Iva Rosandić: ‘Anatomija pada’

Moj favorit je “Anatomija pada” Justine Triet jer, za razliku od nekih uspješnih i pomaknutih ostvarenja (“Uboga stvorenja”), funkcionira nimalo ekstravagantno, naprotiv, na prvi pogled klasično. Skoro tradicionalna struktura suptilno se modificira u skladu s pomacima u percepciji, odnosno sasvim netipično razrješenje otkriva se u nimalo naivnom dječjem pogledu – u ovom slučaju zastupniku zapostavljenih perspektiva.

Triet se oslanja na nestalnost predodžbe, višestrukost identiteta i posljedičnog razdora s društvenim očekivanjima, prenoseći ih na oblikovanje forme za koju se činilo da je potrošena – sudske drame.

No, sudeći prema prošlogodišnjim listama najboljih filmova, pripremljenoj atmosferi i političkim razlozima (koji u skladu s ustaljenom praksom neće biti precizno elaborirani), pretpostavljam da će pobijediti “Ubojica cvjetnog mjeseca” Martina Scorsesea. Sam film je neravnomjerne strukture i nemotiviranih likova koje se, kontradiktorno općoj tendenciji, ne tretira ravnopravno. Nedostaje baš diskretno podrivanje konvencija na nivou filmskog jezika, kao i priče, a da bi se to onda moglo reflektirati i na izvanfilmsku sferu.