U lipnju 1985., u malom mjestu smještenom uz rijeku, u okruženju zelenih vinograda, sastali su se ministri pet europskih država kako bi krenuli u odvažan politički eksperiment. Na brodu usidrenom uz rivu, predstavnici Belgije, Francuske, tadašnje Zapadne Njemačke, Luksemburga i Nizozemske potpisali su protokol koji je trebao iz temelja promijeniti način putovanja Europom.
Potpisivanje dokumenta nije privuklo preveliku pažnju, niti je sami događaj bio posebno svečan. U mjestašce na samoj granici triju država, Luksemburga, Francuske i Njemačke, nije došao nijedan predsjednik ili premijer, primijetili su mediji. Pet od deset država članica tadašnje Europske ekonomske zajednice nije uopće htjelo sudjelovati. Mnogi su smatrali da je suluda ideja osuđena na propast.
Povijesni dokument
Schengen, malo mjesto smješteno uz rijeku u okruženju zelenih vinograda, bilo bi zauvijek utonulo u anonimnost, da u lipnju 1985. u njemu nije potpisan dokument koji će se kasnije pokazati povijesnim. Schengenskim sporazumom pet država postavilo je temelje najpoznatije zone bez graničnih kontrola na svijetu. Zato danas, kada na internetu tražite broj stanovnika Schengena, nećete dobiti 500 i nešto ljudi, nego 420 – milijuna.
Za šest tjedana Hrvatska bi trebala postati članicom šengenskog prostora, jednog od najvećih i gospodarski najvažnijih područja u kojem su među suverenim državama de facto ukinute granice. Odluku o tome trebaju jednoglasno donijeti zemlje članice u prvoj polovici prosinca. Hladan tuš za ambiciju Banskih dvora da istovremeno preuzemo euro i maknemo granične kontrole prema Sloveniji i Mađarskoj stigao je, međutim, iz Austrije.
Najava problema?
Austrijski ministar unutarnjih poslova Gerhard Karner smatra da nije vrijeme da se odlučuje o širenju Schengena “kad sustav vanjskih granica ne funkcionira”. Te su izjave protumačene kao najava mogućeg problema – hoće li austrijska vlada, zbog velikog broja migranata koji stižu preko zapadnog Balkana, blokirati odluku o primanju novih članica? Hoće li se to odnositi na Hrvatsku, Rumunjsku i Bugarsku, u jednom paketu, ili bi Hrvatska ipak mogla biti izuzeta?
Početkom 2023., dakle, Hrvatska bi mogla postati članicom šengenskog prostora, jednog od najvećih i gospodarski najvažnijih područja u kojem su među suverenim državama de facto ukinute granice. Tako je barem u teoriji. U praksi, već godinama izgleda kao da su u pravu bili oni koji su 1980-ih mislili da je ideja o golemoj bezgraničnoj zoni previše odvažna da bi bila uspješna. I to je trenutno jedan od ključnih problema šengenskog prostora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ponovno dižu granice
Od 2015. i velike izbjegličke krize, kada je u Europsku uniju stiglo više od milijun izbjeglica i migranata, šengenska zona je pod snažnim pritiskom. U području koje obuhvaća 26 europskih država, od kojih su 22 članice EU-a, u teoriji ne bi trebalo biti graničnih kontrola na tzv. unutarnjim granicama. Između Austrije i Slovenije, na primjer. Ili Francuske i Njemačke. Njemačke i Danske. I tako dalje.
U praksi je, međutim, situacija bitno drugačija. Od rujna 2015. granične provjere na unutarnjim granicama ponovno su uvedene više od 280 puta. Tu je zapanjujuću brojku iznijela Europska komisija u nedavnom izvješću o stanju Schengena.
Tri seta opravdanja
Šengenska pravila dozvoljavaju državama da u slučaju izvanrednih okolnosti – kad, na primjer, procijene da postoji prijetnja za javni poredak ili unutarnju sigurnost – privremeno ponovno uvedu nadzor nad unutarnjom granicom. No, ta bi mjera bi trebala biti izuzetak. A čini se da sve više postaje pravilo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U zadnjih sedam godina ponovne kontrole uvedene su uglavnom uz tri ključna opravdanja. Prvi set razloga bila je spomenuta izbjeglička kriza 2015., kada je u EU, Norveškoj i Švicarskoj azil zatražilo 1,3 milijuna ljudi, što je bio najveći broj u jednoj godini još od početka 1990-ih. Drugi set razloga odnosio se na borbu protiv terorizma, a treći na ograničenja radi sprečavanja širenja covida-19.
Bez reakcije Bruxellesa
Sud EU-a je u međuvremenu u nekoliko slučajeva procjenjivao je li produljenje graničnih kontrola, nakon što prođe maksimalnih šest mjeseci predviđenih šengenskim pravilima, i dalje zakonito. Iz presuda proizlazi da bi države, koje provode nadzor nad svojim unutarnjim granicama, morale pravila primjenjivati striknije, a ne toliko široko kao što je dosad bio slučaj. No, u praksi je to imalo minoran učinak.
U nedavnoj analizi, Deutsche Welle primjećuje da je i nakon tih presuda više država, poput Njemačke, Austrije, Švedske, Francuske… zadržalo i produljilo unutarnje kontrole, a da Europska komisija protiv njih nije pokrenula postupke zbog kršenja propisa. Neuobičajeno, budući da Komisija bez problema to radi u svim drugim područjima, od odlaganja smeća do koncesija za plažu. Zašto je onda ovdje drugačije? Jer je riječ o politički osjetljivom pitanju, potvrđuju i sugovornici DW-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Politička noćna mora
Europski političari svjesni su da bi kolaps Schengena bio politička i ekonomska noćna mora. Gospodarski, ponovno trajno uvođenje granica povećalo bi troškove europskih izvoznika i smanjilo obujam prekogranične trgovine, po nekim izračunima i do deset posto. Politički, bio bi to udarac od kojeg bi se EU teško oporavila: prema istraživanju iz 2018., čak 70 posto Europljana smatra da je šengenski prostor jedno od glavnih postignuća europske integracije.
Svi stoga žele zadržati šengensku zonu, ali pod kojim uvjetima? Europski političari, poput francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, zagovaraju reformu šengenskih pravila, no oko sadržaja te reforme još uvijek nema suglasja. “Schengen u biti ne funkcionira” i stoga ga nema smisla širiti, citiraju i danas austrijski mediji ministra unutarnjih poslova Karnera.
O LNG-u i Schengenu
Radi li se doista o austrijskom vetu, bit će vjerojatno jasnije ovoga tjedna, kada bi premijer Andrej Plenković trebao primiti austrijskog kancelara Karla Nehammera. Susret je dogovoren ranije, a glavna tema trebalo je biti proširenje kapaciteta LNG terminala na Krku. Sad, međutim, ispada da to neće biti jedno proširenje na dnevnom redu – morat će se razgovarati i o širenju Schengena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bez obzira kako će završiti ti razgovori, pa onda i sastanak Vijeća početkom prosinca, i dalje je pitanje kako će stvari na granici izgledati u praksi. Slovenska ministrica Tanja Fajon već je najavila da je Slovenija – budu li to u Ljubljani smatrali nužnim zbog ilegalnih migracija – spremna uvesti granične kontrole i nakon eventualnog pristupanja Hrvatske šengenskoj zoni.
Kad je Hrvatska, prije gotovo deset godina, pristupala Europskoj uniji, u javnoj zafrkanciji često se govorilo da će, nakon što mi uđemo, ionako sve propasti. Kad je u pitanju Schengen, moglo bi se cinično zaključiti da to nije slučaj: za njega su se države članice, i prije našeg ulaska, već pobrinule.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ključni problem Schengena nije Hrvatska. Nego to što se raspada, a EU ne zna kako ga spasiti
U teoriji, Schengen je jedna od najvećih zona bez graničnih kontrola. U praksi, granične provjere ponovno su uvedene čak 280 puta
Politički, bio bi to udarac od kojeg bi se EU teško oporavila: prema istraživanju iz 2018., čak 70 posto Europljana smatra da je šengenski prostor jedno od glavnih postignuća europske integracije
U lipnju 1985., u malom mjestu smještenom uz rijeku, u okruženju zelenih vinograda, sastali su se ministri pet europskih država kako bi krenuli u odvažan politički eksperiment. Na brodu usidrenom uz rivu, predstavnici Belgije, Francuske, tadašnje Zapadne Njemačke, Luksemburga i Nizozemske potpisali su protokol koji je trebao iz temelja promijeniti način putovanja Europom.
Potpisivanje dokumenta nije privuklo preveliku pažnju, niti je sami događaj bio posebno svečan. U mjestašce na samoj granici triju država, Luksemburga, Francuske i Njemačke, nije došao nijedan predsjednik ili premijer, primijetili su mediji. Pet od deset država članica tadašnje Europske ekonomske zajednice nije uopće htjelo sudjelovati. Mnogi su smatrali da je suluda ideja osuđena na propast.
Povijesni dokument
Schengen, malo mjesto smješteno uz rijeku u okruženju zelenih vinograda, bilo bi zauvijek utonulo u anonimnost, da u lipnju 1985. u njemu nije potpisan dokument koji će se kasnije pokazati povijesnim. Schengenskim sporazumom pet država postavilo je temelje najpoznatije zone bez graničnih kontrola na svijetu. Zato danas, kada na internetu tražite broj stanovnika Schengena, nećete dobiti 500 i nešto ljudi, nego 420 – milijuna.
Za šest tjedana Hrvatska bi trebala postati članicom šengenskog prostora, jednog od najvećih i gospodarski najvažnijih područja u kojem su među suverenim državama de facto ukinute granice. Odluku o tome trebaju jednoglasno donijeti zemlje članice u prvoj polovici prosinca. Hladan tuš za ambiciju Banskih dvora da istovremeno preuzemo euro i maknemo granične kontrole prema Sloveniji i Mađarskoj stigao je, međutim, iz Austrije.
Najava problema?
Austrijski ministar unutarnjih poslova Gerhard Karner smatra da nije vrijeme da se odlučuje o širenju Schengena “kad sustav vanjskih granica ne funkcionira”. Te su izjave protumačene kao najava mogućeg problema – hoće li austrijska vlada, zbog velikog broja migranata koji stižu preko zapadnog Balkana, blokirati odluku o primanju novih članica? Hoće li se to odnositi na Hrvatsku, Rumunjsku i Bugarsku, u jednom paketu, ili bi Hrvatska ipak mogla biti izuzeta?
Početkom 2023., dakle, Hrvatska bi mogla postati članicom šengenskog prostora, jednog od najvećih i gospodarski najvažnijih područja u kojem su među suverenim državama de facto ukinute granice. Tako je barem u teoriji. U praksi, već godinama izgleda kao da su u pravu bili oni koji su 1980-ih mislili da je ideja o golemoj bezgraničnoj zoni previše odvažna da bi bila uspješna. I to je trenutno jedan od ključnih problema šengenskog prostora.
Ponovno dižu granice
Od 2015. i velike izbjegličke krize, kada je u Europsku uniju stiglo više od milijun izbjeglica i migranata, šengenska zona je pod snažnim pritiskom. U području koje obuhvaća 26 europskih država, od kojih su 22 članice EU-a, u teoriji ne bi trebalo biti graničnih kontrola na tzv. unutarnjim granicama. Između Austrije i Slovenije, na primjer. Ili Francuske i Njemačke. Njemačke i Danske. I tako dalje.
U praksi je, međutim, situacija bitno drugačija. Od rujna 2015. granične provjere na unutarnjim granicama ponovno su uvedene više od 280 puta. Tu je zapanjujuću brojku iznijela Europska komisija u nedavnom izvješću o stanju Schengena.
Tri seta opravdanja
Šengenska pravila dozvoljavaju državama da u slučaju izvanrednih okolnosti – kad, na primjer, procijene da postoji prijetnja za javni poredak ili unutarnju sigurnost – privremeno ponovno uvedu nadzor nad unutarnjom granicom. No, ta bi mjera bi trebala biti izuzetak. A čini se da sve više postaje pravilo.
U zadnjih sedam godina ponovne kontrole uvedene su uglavnom uz tri ključna opravdanja. Prvi set razloga bila je spomenuta izbjeglička kriza 2015., kada je u EU, Norveškoj i Švicarskoj azil zatražilo 1,3 milijuna ljudi, što je bio najveći broj u jednoj godini još od početka 1990-ih. Drugi set razloga odnosio se na borbu protiv terorizma, a treći na ograničenja radi sprečavanja širenja covida-19.
Bez reakcije Bruxellesa
Sud EU-a je u međuvremenu u nekoliko slučajeva procjenjivao je li produljenje graničnih kontrola, nakon što prođe maksimalnih šest mjeseci predviđenih šengenskim pravilima, i dalje zakonito. Iz presuda proizlazi da bi države, koje provode nadzor nad svojim unutarnjim granicama, morale pravila primjenjivati striknije, a ne toliko široko kao što je dosad bio slučaj. No, u praksi je to imalo minoran učinak.
U nedavnoj analizi, Deutsche Welle primjećuje da je i nakon tih presuda više država, poput Njemačke, Austrije, Švedske, Francuske… zadržalo i produljilo unutarnje kontrole, a da Europska komisija protiv njih nije pokrenula postupke zbog kršenja propisa. Neuobičajeno, budući da Komisija bez problema to radi u svim drugim područjima, od odlaganja smeća do koncesija za plažu. Zašto je onda ovdje drugačije? Jer je riječ o politički osjetljivom pitanju, potvrđuju i sugovornici DW-a.
Politička noćna mora
Europski političari svjesni su da bi kolaps Schengena bio politička i ekonomska noćna mora. Gospodarski, ponovno trajno uvođenje granica povećalo bi troškove europskih izvoznika i smanjilo obujam prekogranične trgovine, po nekim izračunima i do deset posto. Politički, bio bi to udarac od kojeg bi se EU teško oporavila: prema istraživanju iz 2018., čak 70 posto Europljana smatra da je šengenski prostor jedno od glavnih postignuća europske integracije.
Svi stoga žele zadržati šengensku zonu, ali pod kojim uvjetima? Europski političari, poput francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, zagovaraju reformu šengenskih pravila, no oko sadržaja te reforme još uvijek nema suglasja. “Schengen u biti ne funkcionira” i stoga ga nema smisla širiti, citiraju i danas austrijski mediji ministra unutarnjih poslova Karnera.
O LNG-u i Schengenu
Radi li se doista o austrijskom vetu, bit će vjerojatno jasnije ovoga tjedna, kada bi premijer Andrej Plenković trebao primiti austrijskog kancelara Karla Nehammera. Susret je dogovoren ranije, a glavna tema trebalo je biti proširenje kapaciteta LNG terminala na Krku. Sad, međutim, ispada da to neće biti jedno proširenje na dnevnom redu – morat će se razgovarati i o širenju Schengena.
Bez obzira kako će završiti ti razgovori, pa onda i sastanak Vijeća početkom prosinca, i dalje je pitanje kako će stvari na granici izgledati u praksi. Slovenska ministrica Tanja Fajon već je najavila da je Slovenija – budu li to u Ljubljani smatrali nužnim zbog ilegalnih migracija – spremna uvesti granične kontrole i nakon eventualnog pristupanja Hrvatske šengenskoj zoni.
Kad je Hrvatska, prije gotovo deset godina, pristupala Europskoj uniji, u javnoj zafrkanciji često se govorilo da će, nakon što mi uđemo, ionako sve propasti. Kad je u pitanju Schengen, moglo bi se cinično zaključiti da to nije slučaj: za njega su se države članice, i prije našeg ulaska, već pobrinule.