Nema nikakve sumnje da je, po onome što se o njoj zna, aplikacija “STOP Covid-19” (Android, iOS) dobra i potencijalno korisna stvar. Nema, nažalost, također ni najmanje sumnje da će korisnost aplikacije u Hrvatskoj ostati samo neostvarena mogućnost. Aplikacija koja vas obavještava ako ste bili u kontaktu sa zaraženom osobom ni na koji način ne bi trebala (ako radi onako kako je objašnjeno) narušavati privatnost korisnika – ni onog zaraženog, ni onog koji je obaviješten o kontaktu, niti skuplja podatke o lokaciji koje bi mogao zloupotrijebiti neki državni Big brother.
Pa opet, na društvenim mrežama ne samo da bijesni masovni rat protiv hrvatske aplikacije, nego je teško i opisati golemu količinu sarkazma kojom je ona dočekana. Nema, ukratko, ni najmanje šanse da ona dostigne svoju pravu funkcionalnost, za što bi bilo nužno da je skine barem 60 posto građana Republike Hrvatske.
Od divinizacije do trešnjice
Posljedica je to, osim i inače duboko usađenog nepovjerenja prema vlasti, prije svega vulgarne politizacije Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu, koji je u ožujku u bitku s koronavirusom krenuo praćen sveopćim odobravanjem javnosti, pa čak i zabrinjavajućom medijskom divinizacijom ljudi koji su radili taj posao. Brzo se, međutim, sve okrenulo na glavu, a najistaknutiji članovi Stožera su sve češće istupali kao simpatizeri, aktivisti, te naposljetku i izborni kandidati jedne, vladajuće stranke.
Čudesno mišljenje ravnatelja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo koje je poslužilo kao dozvola za izlazak iz samoizolacije Dariju Hrebaku, ključne 76. ruke za podršku novoj Vladi Andreja Plenkovića prošlog četvrtka bila je samo trešnjica na vrhu torte političke zloupotrebe borbe protiv pandemije u Hrvata. Pressice Stožera nekad su se dočekivale sa strahopoštovanjem i ušutkavanjem ukućana, danas se na njih često, uz ciničan smiješak, odmahuje rukom.
Nulti uvjet
Ovdje treba spomenuti i neslavnu sudbinu prve Vladine namjere da se, uz pomoć mobitela, suzbija širenje koronavirusa. Prijedlog izmjena Zakona o elektroničkim komunikacijama s kraja ožujka po kojem bi država mogla pratiti lokacije svih korisnika mobilnih mreža, a koji je, primjerice, Andrej Plenković žustro branio, značio bi – da je izglasan – ogromno i posve neopravdano zadiranje u privatnost svih građana.
Srećom, Vlada je nakon političke i javne oluje koju je prijedlog izazvao od njega odustala, a postojeća aplikacija nema nikakve veze s idejama iz odbačenih zakonskih izmjena. Ono što je ostalo, jest, međutim – nepovjerenje. A kao što je ranije navedeno, povjerenje je apsolutno nulti uvjet da “Stop COVID-19” bude doista – koristan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samo dobrovoljno
Posljednji udarac aplikaciji zadao je, da stvar bude još bizarnija, upravo ministar zdravstva Vili Beroš, najavom da će, ako se okolnosti promijene, korištenje aplikacije biti – obavezno. Za početak, ova najava je dijametralno suprotna od preporuka Europskog centra za prevenciju i kontrolu zaraznih bolesti članicama Europske unije. U dokumentu objavljenom prošlog mjeseca kaže se da bi upotreba ovakvih aplikacija “trebala biti dobrovoljna”. I još: “Aplikacije i u praksi moraju ostati dobrovoljne, dakle skidanje aplikacije ne smije biti uvjet za pristup određenim lokacijama ili uslugama”.
U vodiču Europske komisije o aplikacijama za borbu protiv Covida-19 iz travnja, pak, ostavlja se vrlo uska mogućnost da one ipak u određenim okolnostima budu obavezne. No, uz sljedeće objašnjenje: “To je moguće samo posebnim zakonom, koji je nužan, prikladan i razmjeran kako bi se postigli jasno određeni ciljevi. S obzirom na visoki stupanj intruzivnosti takvog pristupa i izazova koje on otvara, uključujući potrebu da se ustanove prikladne zaštitne mjere protiv zlouporaba, Komisija smatra da je prije korištenja ovakvog pristupa nužna ozbiljna analiza. Zbog svega toga, Komisija preporučuje upotrebu dobrovoljnih aplikacija”.
Spyware za Vilija
Osim što je, dakle, Beroševa izjava o tome da bi aplikacija mogla biti obavezna u priličnom neskladu s preporukama Europske komisije i potpuno suprotna mišljenju glavnog europskog epidemiološkog tijela, ona se lako čita kao praktički neprikrivena prijetnja s pozicije političke moći. A u takvim situacijama se i u mnogo težim uvjetima rastvara cijelo more teških pitanja i ocean opcija građanskog neposluha.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako, naprimjer, osigurati obaveznost aplikacije, ako dio stanovništva nema ili ne koristi – pametne telefone? Kako provjeriti, ako nema razmjene privatnih podataka, je li netko uopće skinuo aplikaciju na svoj uređaj? Kako biti siguran da je netko, čak i ako ju je skinuo, nije odmah deinstalirao? Da joj nije odbio dati potrebne dozvole da može raditi? Kako, nadalje, provjeriti imaju li korisnici u svakom trenutku uključen bluetooth, bez kojeg također aplikacija ne može funkcionirati? Kako, bez masivnog prikupljanja privatnih podataka, uopće država može znati je li netko išta poduzeo nakon obavijesti o kontaktu sa zaraženom osobom? Hoće li država, jer drugi način nije lako zamisliti, na mobitele osim “Stop Covid-19” instalirati spyware koji će provjeravati postupanja iz svih prethodno postavljenih pitanja? Ako hoće, može li uopće distopijskije od toga?
Ukratko, “Stop Covid-19” je po svemu što se o njoj zna potencijalno korisna aplikacija i bilo bi dobro da je, poput gore potpisanog, odmah instalirate. No, šansa da će ona doista zaživjeti kao koristan alat u borbi protiv koronavirusa debelo je kompromitirana političkim aktivizmom, a sad već i solidnom razinom bahatosti političkih i epidemioloških odličnika u Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto aplikacija protiv korone nikad neće zaživjeti u Hrvatskoj
Hoće li država na mobitele osim “Stop Covid-19” instalirati i spyware?
Na društvenim mrežama ne samo da bijesni masovni rat protiv hrvatske aplikacije, nego je teško i opisati golemu količinu sarkazma kojom je ona dočekana. Posljedica je to, osim i inače duboko usađenog nepovjerenja prema vlasti, prije svega vulgarne politizacije Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu. Posljednji udarac aplikaciji zadao je, da stvar bude još bizarnija, upravo ministar zdravstva Vili Beroš
Nema nikakve sumnje da je, po onome što se o njoj zna, aplikacija “STOP Covid-19” (Android, iOS) dobra i potencijalno korisna stvar. Nema, nažalost, također ni najmanje sumnje da će korisnost aplikacije u Hrvatskoj ostati samo neostvarena mogućnost. Aplikacija koja vas obavještava ako ste bili u kontaktu sa zaraženom osobom ni na koji način ne bi trebala (ako radi onako kako je objašnjeno) narušavati privatnost korisnika – ni onog zaraženog, ni onog koji je obaviješten o kontaktu, niti skuplja podatke o lokaciji koje bi mogao zloupotrijebiti neki državni Big brother.
Pa opet, na društvenim mrežama ne samo da bijesni masovni rat protiv hrvatske aplikacije, nego je teško i opisati golemu količinu sarkazma kojom je ona dočekana. Nema, ukratko, ni najmanje šanse da ona dostigne svoju pravu funkcionalnost, za što bi bilo nužno da je skine barem 60 posto građana Republike Hrvatske.
Od divinizacije do trešnjice
Posljedica je to, osim i inače duboko usađenog nepovjerenja prema vlasti, prije svega vulgarne politizacije Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu, koji je u ožujku u bitku s koronavirusom krenuo praćen sveopćim odobravanjem javnosti, pa čak i zabrinjavajućom medijskom divinizacijom ljudi koji su radili taj posao. Brzo se, međutim, sve okrenulo na glavu, a najistaknutiji članovi Stožera su sve češće istupali kao simpatizeri, aktivisti, te naposljetku i izborni kandidati jedne, vladajuće stranke.
Čudesno mišljenje ravnatelja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo koje je poslužilo kao dozvola za izlazak iz samoizolacije Dariju Hrebaku, ključne 76. ruke za podršku novoj Vladi Andreja Plenkovića prošlog četvrtka bila je samo trešnjica na vrhu torte političke zloupotrebe borbe protiv pandemije u Hrvata. Pressice Stožera nekad su se dočekivale sa strahopoštovanjem i ušutkavanjem ukućana, danas se na njih često, uz ciničan smiješak, odmahuje rukom.
Nulti uvjet
Ovdje treba spomenuti i neslavnu sudbinu prve Vladine namjere da se, uz pomoć mobitela, suzbija širenje koronavirusa. Prijedlog izmjena Zakona o elektroničkim komunikacijama s kraja ožujka po kojem bi država mogla pratiti lokacije svih korisnika mobilnih mreža, a koji je, primjerice, Andrej Plenković žustro branio, značio bi – da je izglasan – ogromno i posve neopravdano zadiranje u privatnost svih građana.
Srećom, Vlada je nakon političke i javne oluje koju je prijedlog izazvao od njega odustala, a postojeća aplikacija nema nikakve veze s idejama iz odbačenih zakonskih izmjena. Ono što je ostalo, jest, međutim – nepovjerenje. A kao što je ranije navedeno, povjerenje je apsolutno nulti uvjet da “Stop COVID-19” bude doista – koristan.
Samo dobrovoljno
Posljednji udarac aplikaciji zadao je, da stvar bude još bizarnija, upravo ministar zdravstva Vili Beroš, najavom da će, ako se okolnosti promijene, korištenje aplikacije biti – obavezno. Za početak, ova najava je dijametralno suprotna od preporuka Europskog centra za prevenciju i kontrolu zaraznih bolesti članicama Europske unije. U dokumentu objavljenom prošlog mjeseca kaže se da bi upotreba ovakvih aplikacija “trebala biti dobrovoljna”. I još: “Aplikacije i u praksi moraju ostati dobrovoljne, dakle skidanje aplikacije ne smije biti uvjet za pristup određenim lokacijama ili uslugama”.
U vodiču Europske komisije o aplikacijama za borbu protiv Covida-19 iz travnja, pak, ostavlja se vrlo uska mogućnost da one ipak u određenim okolnostima budu obavezne. No, uz sljedeće objašnjenje: “To je moguće samo posebnim zakonom, koji je nužan, prikladan i razmjeran kako bi se postigli jasno određeni ciljevi. S obzirom na visoki stupanj intruzivnosti takvog pristupa i izazova koje on otvara, uključujući potrebu da se ustanove prikladne zaštitne mjere protiv zlouporaba, Komisija smatra da je prije korištenja ovakvog pristupa nužna ozbiljna analiza. Zbog svega toga, Komisija preporučuje upotrebu dobrovoljnih aplikacija”.
Spyware za Vilija
Osim što je, dakle, Beroševa izjava o tome da bi aplikacija mogla biti obavezna u priličnom neskladu s preporukama Europske komisije i potpuno suprotna mišljenju glavnog europskog epidemiološkog tijela, ona se lako čita kao praktički neprikrivena prijetnja s pozicije političke moći. A u takvim situacijama se i u mnogo težim uvjetima rastvara cijelo more teških pitanja i ocean opcija građanskog neposluha.
Kako, naprimjer, osigurati obaveznost aplikacije, ako dio stanovništva nema ili ne koristi – pametne telefone? Kako provjeriti, ako nema razmjene privatnih podataka, je li netko uopće skinuo aplikaciju na svoj uređaj? Kako biti siguran da je netko, čak i ako ju je skinuo, nije odmah deinstalirao? Da joj nije odbio dati potrebne dozvole da može raditi? Kako, nadalje, provjeriti imaju li korisnici u svakom trenutku uključen bluetooth, bez kojeg također aplikacija ne može funkcionirati? Kako, bez masivnog prikupljanja privatnih podataka, uopće država može znati je li netko išta poduzeo nakon obavijesti o kontaktu sa zaraženom osobom? Hoće li država, jer drugi način nije lako zamisliti, na mobitele osim “Stop Covid-19” instalirati spyware koji će provjeravati postupanja iz svih prethodno postavljenih pitanja? Ako hoće, može li uopće distopijskije od toga?
Ukratko, “Stop Covid-19” je po svemu što se o njoj zna potencijalno korisna aplikacija i bilo bi dobro da je, poput gore potpisanog, odmah instalirate. No, šansa da će ona doista zaživjeti kao koristan alat u borbi protiv koronavirusa debelo je kompromitirana političkim aktivizmom, a sad već i solidnom razinom bahatosti političkih i epidemioloških odličnika u Hrvatskoj.