Jednako kao što nismo mogli spriječiti potencijalno neregularne izbore. A ne, čekaj… to jesmo pokušali. Izbori su raspisani u petak, predsjednik Republike je vikend proveo najavljujući da će na njima postati premijer, a već u ponedjeljak je Ustavni sud rekao da se time krši Ustav i da bi izbori mogli biti neregularni. Ustavni sud je dakle htio postići da se posljedica niti ne dogodi…
Znači ipak se može pokušati spriječiti neželjeni ishod. Ali ako već imamo taj sistem zločina i kazne, mogli su jednostavno pustiti da predsjednik Republike prekrši Ustav do te mjere da izbore treba poništiti i raspisati nove. Zašto su se odlučili preventivno reagirati?
Profesori prava i sumnjivci po zgradi
Sigurno je pomoglo to što su se ustavni stručnjaci odmah u startu odredili prema tome i tražili mišljenje Ustavnog suda, a malo je možda doprinijelo i to što je predsjednikova ideja jednostavno zvučala neprirodno. A to da je predsjednik u krivu nije baš čisto kao suza. Puno sam pisao o pravnim nedostacima upozorenja koje je Ustavni sud izrekao, kao i o nepostojanju konkretne odredbe Ustava koja bi zabranjivala tu predsjednikovu ideju. I unatoč tome su se svi pomamili i navalili da ga se zaustavi. Da ga se zaustavi prije nego što napravi belaj.
Zabrana ubojstva je, s druge strane, propisana izravno da ne može izravnije. U Kaznenom zakonu. Kao prvo po redu kazneno djelo u Glavi desetoj. Ali to ne djeluje kao motivator da se preventivno angažiramo.
Malo tko zove policiju kad kroz zidove čuje obiteljsko nasilje iz drugog stana, malo tko prijavljuje sumnjivce koji se muvaju po zgradi, malo se o tome piše, malo koji profesor kaznenog prava trubi o tome na televiziji i malo koja preživjela žrtva nasilja je uopće zaradila medijsku pažnju. Ali zato smo skoro okrenuli državu naopačke da utvrdimo je li ok da predsjednik koji je bio premijer pokuša to postati još jednom bez da prvo da ostavku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Košta li nas smrt dviju ubijenih žena?
I to je u redu. Čak i ako je Ustavni sud u krivu, ideja da se nešto poduzme kako bi se izbjegli potencijalno neregularni izbori je ispravna. Jer bi takvi izbori bili negativni po sve nas. A i bilo bi skupo ponavljati ih. Zašto onda jednako tako ne postupamo i kod ubojstava? Jer mislimo da dvije ubijene žene nisu negativne po sve nas niti da nas to išta košta.
Čovjek je prirodno kratkovidan pa ako mu se sad ne izbije 100 eura iz džepa, uvjeren je da nije na gubitku zato što je jedna obitelj uništena i zato što djeca iz te obitelji trebaju psihološku i svaku drugu pomoć, a recimo idu u isti razred kao i naša djeca. Država, koja također snosi dio odgovornosti kad netko nekoga ubije, ima istu tu miopiju jer ne razumije materijalne i nematerijalne troškove koje sa sobom nosi izgubljeni život.
Naravno da je neposredni krivac onaj tko je potegnuo obarač, ali ima nešto krivice i na onome tko je postavio pozornicu. A pozornica je građena od nereda i nasilja. Vidjeli smo to baš nekidan nakon jedne nogometne utakmice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na hitnu ili na deponij
Na prvoj godini pravnog fakulteta uče vas da nije visina kazne toliko važna koliko izvjesnost kažnjavanja. U današnjem prometu taj nered najbolje vidite. Je li to zbog manjka policijskih službenika i komunalnih redara ili nečeg drugog, ali već neko vrijeme je stanje takvo da mirne duše možete parkirati kako hoćete i gdje hoćete jer je šansa da vas kazne relativno malena. Jeftinije je parkirati na nogostupu i na zebri pa nekad, ako ste baš loše sreće, dobiti kaznu nego svaki put disciplinirano plaćati parking.
Induktivno, s posebnog na opće, time se šalje poruka – isplativije je riskirati posljedicu nego se unaprijed pobrinuti da do nje ne dođe. Upravo zato je isplativije ubiti nekoga nego kao odgovorna osoba raditi na sebi.
I dok god bude tako, ništa se neće promijeniti bez obzira za koga idućeg tjedna glasali. Jer iako jest država kriva za neke stvari, nema nikakav utjecaj na to kako će se svatko od nas odabrati ponašati. Svemir možda odluči da će baš pred tvoj automobil na nekoj seoskoj cesti postaviti dvogodišnju djevojčicu, ali samo je tvoja odluka hoćeš li nakon toga zvati hitnu pomoć ili se uputiti prema najbližem deponiju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Državu smo okrenuli naglavce da zaustavimo Milanovića prije nego napravi belaj. Zašto to ne učinimo kad ubiju dvije žene?
Ideja da se nešto poduzme kako bi se izbjegli neregularni izbori je ispravna. No, kod ubojstava smo odjednom kratkovidni
Malo tko zove policiju kad kroz zidove čuje obiteljsko nasilje iz drugog stana, malo tko prijavljuje sumnjivce koji se muvaju po zgradi, malo se o tome piše, malo koji profesor kaznenog prava trubi o tome na televiziji i malo koja preživjela žrtva nasilja je uopće zaradila medijsku pažnju
Ne razumijem zašto cijela strka oko dvije ubijene žene u Zagrebu. Policija uglavnom pronađe ubojice pa oni idu u zatvor. Zločin i kazna. Sustav funkcionira kako bi trebao. Postoje propisi koji određuju kako se treba ponašati, a ako se krše – znaju se posljedice koje će počinitelj snositi. Nije da se zločini mogu predvidjeti i spriječiti kao u Dobrom duhu Zagreba.
Jednako kao što nismo mogli spriječiti potencijalno neregularne izbore. A ne, čekaj… to jesmo pokušali. Izbori su raspisani u petak, predsjednik Republike je vikend proveo najavljujući da će na njima postati premijer, a već u ponedjeljak je Ustavni sud rekao da se time krši Ustav i da bi izbori mogli biti neregularni. Ustavni sud je dakle htio postići da se posljedica niti ne dogodi…
Znači ipak se može pokušati spriječiti neželjeni ishod. Ali ako već imamo taj sistem zločina i kazne, mogli su jednostavno pustiti da predsjednik Republike prekrši Ustav do te mjere da izbore treba poništiti i raspisati nove. Zašto su se odlučili preventivno reagirati?
Profesori prava i sumnjivci po zgradi
Sigurno je pomoglo to što su se ustavni stručnjaci odmah u startu odredili prema tome i tražili mišljenje Ustavnog suda, a malo je možda doprinijelo i to što je predsjednikova ideja jednostavno zvučala neprirodno. A to da je predsjednik u krivu nije baš čisto kao suza. Puno sam pisao o pravnim nedostacima upozorenja koje je Ustavni sud izrekao, kao i o nepostojanju konkretne odredbe Ustava koja bi zabranjivala tu predsjednikovu ideju. I unatoč tome su se svi pomamili i navalili da ga se zaustavi. Da ga se zaustavi prije nego što napravi belaj.
Zabrana ubojstva je, s druge strane, propisana izravno da ne može izravnije. U Kaznenom zakonu. Kao prvo po redu kazneno djelo u Glavi desetoj. Ali to ne djeluje kao motivator da se preventivno angažiramo.
Malo tko zove policiju kad kroz zidove čuje obiteljsko nasilje iz drugog stana, malo tko prijavljuje sumnjivce koji se muvaju po zgradi, malo se o tome piše, malo koji profesor kaznenog prava trubi o tome na televiziji i malo koja preživjela žrtva nasilja je uopće zaradila medijsku pažnju. Ali zato smo skoro okrenuli državu naopačke da utvrdimo je li ok da predsjednik koji je bio premijer pokuša to postati još jednom bez da prvo da ostavku.
Košta li nas smrt dviju ubijenih žena?
I to je u redu. Čak i ako je Ustavni sud u krivu, ideja da se nešto poduzme kako bi se izbjegli potencijalno neregularni izbori je ispravna. Jer bi takvi izbori bili negativni po sve nas. A i bilo bi skupo ponavljati ih. Zašto onda jednako tako ne postupamo i kod ubojstava? Jer mislimo da dvije ubijene žene nisu negativne po sve nas niti da nas to išta košta.
Čovjek je prirodno kratkovidan pa ako mu se sad ne izbije 100 eura iz džepa, uvjeren je da nije na gubitku zato što je jedna obitelj uništena i zato što djeca iz te obitelji trebaju psihološku i svaku drugu pomoć, a recimo idu u isti razred kao i naša djeca. Država, koja također snosi dio odgovornosti kad netko nekoga ubije, ima istu tu miopiju jer ne razumije materijalne i nematerijalne troškove koje sa sobom nosi izgubljeni život.
Naravno da je neposredni krivac onaj tko je potegnuo obarač, ali ima nešto krivice i na onome tko je postavio pozornicu. A pozornica je građena od nereda i nasilja. Vidjeli smo to baš nekidan nakon jedne nogometne utakmice.
Na hitnu ili na deponij
Na prvoj godini pravnog fakulteta uče vas da nije visina kazne toliko važna koliko izvjesnost kažnjavanja. U današnjem prometu taj nered najbolje vidite. Je li to zbog manjka policijskih službenika i komunalnih redara ili nečeg drugog, ali već neko vrijeme je stanje takvo da mirne duše možete parkirati kako hoćete i gdje hoćete jer je šansa da vas kazne relativno malena. Jeftinije je parkirati na nogostupu i na zebri pa nekad, ako ste baš loše sreće, dobiti kaznu nego svaki put disciplinirano plaćati parking.
Induktivno, s posebnog na opće, time se šalje poruka – isplativije je riskirati posljedicu nego se unaprijed pobrinuti da do nje ne dođe. Upravo zato je isplativije ubiti nekoga nego kao odgovorna osoba raditi na sebi.
I dok god bude tako, ništa se neće promijeniti bez obzira za koga idućeg tjedna glasali. Jer iako jest država kriva za neke stvari, nema nikakav utjecaj na to kako će se svatko od nas odabrati ponašati. Svemir možda odluči da će baš pred tvoj automobil na nekoj seoskoj cesti postaviti dvogodišnju djevojčicu, ali samo je tvoja odluka hoćeš li nakon toga zvati hitnu pomoć ili se uputiti prema najbližem deponiju.