Jedan sam od onih koji misli da se u hrvatskim medijima nedovoljno raspravlja o pitanjima znanosti i visokoga obrazovanja, pa tako i o djelovanju hrvatske akademske zajednice. Smatram da je za to kriva i hrvatska akademska zajednica koja se često zaklanja pogrešno shvaćenom akademskom autonomijom. Pogrešno je shvaćena jer pretpostavlja da nisu dobrodošli kritički komentari ni unutar ni izvan zajednice. Pri tome moram dodati i udio odgovornosti koja proizlazi iz nezainteresiranosti medija.
U tom smislu, potpuno se slažem s tekstom novinarke Sanje Modrić “Čitam danas tekst o prekidu Tatjane Dragović i Vlahe Arbulića. I shvaćam zašto se mnogima gadi novinarstvo” (Telegram.hr, 23.08.2023.). Bez obzira na to kolika je čija krivnja, radi objektivnosti, valja reći da Telegram.hr , Index.hr i Srednja hr.,više od drugih portala i novina, donose novosti iz akademske zajednice i otvaraju relevantna pitanja njezina djelovanja.
Banožićeva urednica u ključnom tijelu za znanost
Treba li uopće ikomu dokazivati da je akademska zajednica važan dio društvenog sustava svake napredne zemlje? Nažalost, mnogi članci koji opisuju događaje u životu te zajednice i pokreću ključna pitanja njezina funkcioniranja, rijetko imaju ikakav učinak i ubrzo se zaborave, jer prozvani sudionici ili ne odgovaraju ili se nespretno brane. Međutim, čak i kad se na pravi način otvore takva pitanja, obično nema nikakvih posljedica i s vremenom se sporna pitanja ignoriraju i “zaborave”. Baš zato želim ponovno pokrenuti dva (ima ih više!) od tih pitanja.
Oba je pitanja inicijalno pokrenula novinarka Dora Kršul. Jedno je činjenica povezana s predmetom ministra Banožića, ali ne o njemu. Želim komentirati činjenicu da je gospođa Sanja Gongeta, koja je nahvalila u predgovoru “uradak” ministra, nedavno dobila još jedan mandat kao članica Nacionalnog znanstvenog vijeća, tijela važnog za funkcioniranje nacionalne akademske zajednice. Pokazalo se, naime, da je pohvala koju je gospođa Gongeta napisala potpuno neutemeljena.
Nevjerojatna tvrdnja osječkog rektora
Kad se o tome zapitalo ministra Fuchsa, on je odgovorio da će s njom “vrlo ozbiljno razgovarati”. Ovdje imam pitanje: što je gospodin ministar mislio da može postići “vrlo ozbiljnim razgovorom”? Taj bi, naime, razgovor teško mogao pretvoriti gospođu Gongetu u vjerodostojnu ocjeniteljicu “uratka” njezinog kolege ministra Banožića. Dakle, ostaje jedno relevantno pitanje: čime je gospođa Gongeta zaslužila drugi mandat u Nacionalnome znanstvenom vijeću? Rado bih čuo odgovor na to pitanje, ali znam da ga neću dobiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugo što želim komentirati jest tvrdnja rektora Sveučilišta u Osijeku Vlade Guberca, da je normalno i općeprihvaćeno da se disertacija, nakon obrane, može korigirati. Pri tome je gospodin rektor jasno dao do znanja da ne misli na pogreške kao što su tipfeleri ili pogrešan redni broj uz neku tablicu. Dakle nešto što doista može ići u “corrigendum”. Ne. Kaže gospodin rektor; uobičajeno je da se može ispraviti i sadržajne pogreške u obranjenom doktoratu, pa i nekoliko godina nakon što je službeno obranjen.
Nije pošteno praviti se da je sve u redu
Bojim se da ovdje moram posegnuti za definicijom disertacije: Podrobna i sustavna znanstvena rasprava (pisana ili tiskana) o nekom pitanju s novim prinosima poznavanju teme koja se obrađuje i područja na koje se odnosi (Hrvatski enciklopedijski rječnik, EPH d.o.o. Zagreb i Novi Liber d.o.o. Zagreb, 2002 i 2004.). Uz svo moje iskustvo u radu na Sveučilištu i knjigu koju sam o tome napisao (Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, Medicinska naklada, 6. izdanje, Zagreb, 2008.), ne mogu prihvatiti tvrdnje gospodina rektora.
Sadržaj, a ne oprema disertacije, može se ispravljati samo u procesu donošenja odluke o njezinoj obrani. Doktorat sa sadržajnim pogreškama trebalo bi ispraviti prije obrane (namjerno izostavljan cijelu proceduru od prijave do obrane doktorata). Ako bi kandidat, usprkos provedenoj proceduri dospio do obrane, ne bi smio proći na obrani, dakle niti doktorirati. Pišem ovaj tekst bez očekivanja da će se nešto bitno promijeniti. Ipak, nije pošteno da zaboravim sve čime sam se u životu bavio i pravim se da je sve u redu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako uopće komentirati hrvatsku akademsku zajednicu kad u ključnom tijelu za znanost sjedi gospođa koja je hvalila Banožićev rad?
Najvažnija pitanja za našu znanost uporno se ignoriraju. Zato iznova otvaram dva
Vlatko Silobrčić pita se kako je moguće da je urednica notornog priručnika 'E-marketing' ministra Banožića iznova izabrana u krovno nacionalno tijelo za znanost. Osvrće se i na posve nevjerojatne tvrdnje osječkog rektora da je skroz u redu ispravljati jednom obranjene doktorate.
Vlatko Silobrčić umirovljeni je profesor i doktor medicinskih znanosti, ujedno redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Bivši je predsjednik Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju Hrvatskoga sabora i u javnosti učestalo problematizira etička zastranjenja u akademskoj zajednici
Jedan sam od onih koji misli da se u hrvatskim medijima nedovoljno raspravlja o pitanjima znanosti i visokoga obrazovanja, pa tako i o djelovanju hrvatske akademske zajednice. Smatram da je za to kriva i hrvatska akademska zajednica koja se često zaklanja pogrešno shvaćenom akademskom autonomijom. Pogrešno je shvaćena jer pretpostavlja da nisu dobrodošli kritički komentari ni unutar ni izvan zajednice. Pri tome moram dodati i udio odgovornosti koja proizlazi iz nezainteresiranosti medija.
U tom smislu, potpuno se slažem s tekstom novinarke Sanje Modrić “Čitam danas tekst o prekidu Tatjane Dragović i Vlahe Arbulića. I shvaćam zašto se mnogima gadi novinarstvo” (Telegram.hr, 23.08.2023.). Bez obzira na to kolika je čija krivnja, radi objektivnosti, valja reći da Telegram.hr , Index.hr i Srednja hr.,više od drugih portala i novina, donose novosti iz akademske zajednice i otvaraju relevantna pitanja njezina djelovanja.
Banožićeva urednica u ključnom tijelu za znanost
Treba li uopće ikomu dokazivati da je akademska zajednica važan dio društvenog sustava svake napredne zemlje? Nažalost, mnogi članci koji opisuju događaje u životu te zajednice i pokreću ključna pitanja njezina funkcioniranja, rijetko imaju ikakav učinak i ubrzo se zaborave, jer prozvani sudionici ili ne odgovaraju ili se nespretno brane. Međutim, čak i kad se na pravi način otvore takva pitanja, obično nema nikakvih posljedica i s vremenom se sporna pitanja ignoriraju i “zaborave”. Baš zato želim ponovno pokrenuti dva (ima ih više!) od tih pitanja.
Oba je pitanja inicijalno pokrenula novinarka Dora Kršul. Jedno je činjenica povezana s predmetom ministra Banožića, ali ne o njemu. Želim komentirati činjenicu da je gospođa Sanja Gongeta, koja je nahvalila u predgovoru “uradak” ministra, nedavno dobila još jedan mandat kao članica Nacionalnog znanstvenog vijeća, tijela važnog za funkcioniranje nacionalne akademske zajednice. Pokazalo se, naime, da je pohvala koju je gospođa Gongeta napisala potpuno neutemeljena.
Nevjerojatna tvrdnja osječkog rektora
Kad se o tome zapitalo ministra Fuchsa, on je odgovorio da će s njom “vrlo ozbiljno razgovarati”. Ovdje imam pitanje: što je gospodin ministar mislio da može postići “vrlo ozbiljnim razgovorom”? Taj bi, naime, razgovor teško mogao pretvoriti gospođu Gongetu u vjerodostojnu ocjeniteljicu “uratka” njezinog kolege ministra Banožića. Dakle, ostaje jedno relevantno pitanje: čime je gospođa Gongeta zaslužila drugi mandat u Nacionalnome znanstvenom vijeću? Rado bih čuo odgovor na to pitanje, ali znam da ga neću dobiti.
Drugo što želim komentirati jest tvrdnja rektora Sveučilišta u Osijeku Vlade Guberca, da je normalno i općeprihvaćeno da se disertacija, nakon obrane, može korigirati. Pri tome je gospodin rektor jasno dao do znanja da ne misli na pogreške kao što su tipfeleri ili pogrešan redni broj uz neku tablicu. Dakle nešto što doista može ići u “corrigendum”. Ne. Kaže gospodin rektor; uobičajeno je da se može ispraviti i sadržajne pogreške u obranjenom doktoratu, pa i nekoliko godina nakon što je službeno obranjen.
Nije pošteno praviti se da je sve u redu
Bojim se da ovdje moram posegnuti za definicijom disertacije: Podrobna i sustavna znanstvena rasprava (pisana ili tiskana) o nekom pitanju s novim prinosima poznavanju teme koja se obrađuje i područja na koje se odnosi (Hrvatski enciklopedijski rječnik, EPH d.o.o. Zagreb i Novi Liber d.o.o. Zagreb, 2002 i 2004.). Uz svo moje iskustvo u radu na Sveučilištu i knjigu koju sam o tome napisao (Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, Medicinska naklada, 6. izdanje, Zagreb, 2008.), ne mogu prihvatiti tvrdnje gospodina rektora.
Sadržaj, a ne oprema disertacije, može se ispravljati samo u procesu donošenja odluke o njezinoj obrani. Doktorat sa sadržajnim pogreškama trebalo bi ispraviti prije obrane (namjerno izostavljan cijelu proceduru od prijave do obrane doktorata). Ako bi kandidat, usprkos provedenoj proceduri dospio do obrane, ne bi smio proći na obrani, dakle niti doktorirati. Pišem ovaj tekst bez očekivanja da će se nešto bitno promijeniti. Ipak, nije pošteno da zaboravim sve čime sam se u životu bavio i pravim se da je sve u redu.