Primjera je bilo napretek. U zadnjih 15-ak godina u članicama EU-a dogodio se val reformi lokalne samouprave u kojima su male, financijski teško održive lokalne jedinice prestale postojati. U Latviji je broj općina smanjen sa 527 na 119, u Grčkoj s preko tisuću na tek 325, u Danskoj sa 271 na 98, nabrojao je prije nekoliko godina u svojoj analizi Ekonomski institut u Zagrebu.
Primjera uspješne lokalne reorganizacije bilo je, dakle, već sasvim dovoljno kada je u ljeto 2021. briselska administracija s hrvatskom Vladom dogovorila navodno dalekosežne promjene u teritorijalno vrlo rascjepkanom ustroju Hrvatske.
Dogodio se HDZ
Po principu „vi nama reforme, mi vama novac“, načelno je dogovoreno da će Hrvatska nastojati smanjiti broj nefunkcionalnih općina, kao jedan od uvjeta za isplate izdašnih sredstava iz EU plana oporavka.
Nije to bila neka posebna revolucija, barem ne u europskim okvirima. Više europskih država, pritom i članica EU-a, već je provelo reformu svojih lokalnih samouprava kako bi bile financijski i organizacijski učinkovitije. Sad će se za tim primjerima povesti i Hrvatska, dogovoreno je s Bruxellesom. A onda se dogodio HDZ.
Priča iz Slavonije, o kojoj je upravo pisao Telegramov Drago Hedl, zgodno ilustrira u čemu je bazični problem. Dvije susjedne općine pokrenule su prije četiri godine zajedničko tiskanje općinskih glasila jer je to bilo financijski povoljnije, ali su u međuvremenu od te prakse odustale. Dvije susjedne općine, koje vode HDZ-ovi načelnici, odlučile su, dakle, da više neće imati spojene niti općinske novine.
Nitko nije suvišan
Vladina navodna reforma, koja je trebala racionalizirati lokalnu samoupravu u Hrvatskoj, u međuvremenu je, doduše, posve propala, mada će iz Banskih dvora sasvim sigurno nastojati uvjeravati u suprotno. Ali zadnje brojke, iz travnja ove godine, govore da se za samoukidanje nije javila ni jedna jedina općina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nijedna općina nije iskazala želju da se spoji s nekom većom, financijski i organizacijski jačom. U svim općinama, očito, smatraju da je upravo njihova općina nužna i nezamjenjiva.
Čak i kad se u javnom prostoru pojavila ideja o spajanju – u pitanju je bila općina Bogdanovci i njezino spajanje s gradom Vukovarom – priča je naglo i brzo zamrla. Načelnik općine Bogdanovci najprije je odgodio odlazak u Zagreb, na sastanak s ministrom pravosuđa na tu temu. Onda je promptno upozorio kakav bi to težak udarac bio za općinski identitet i strateške projekte. Načelnik općine Bogdanovci je iz HDZ-a.
Sve ostaje po starom
Općine će se eventualno spajati (i spajaju se, ali vrlo malo njih) funkcionalno, tako da sve bude po starom, samo su neke dužnosti zajedničke –zajednički ured, službenik i slično. I to se, međutim, pretvorilo u parodiju: novčane poticaje Ministarstvo financija odobrava i lokalnim jedinicama koje neke poslove zajednički obavljaju već godinama. Funkcionalno su se spojile u prošlom desetljeću, a sada za to dobivaju poticaje iz proračuna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Vladi su se, očito, s time pomirili. Ili, bolje rečeno, od prvog dana znali da će upravo tako biti i nemaju namjeru to promijeniti. Državna vlast neće provesti lokalnu reformu ukidanjem neodrživih općina jer bi time izazvala otpor koji joj politički ne odgovara. To, međutim, sasvim sigurno nije ono što od reforme očekuju u Bruxellesu.
Argumentacija Vlade
Izvori iz Europske komisije u više su nam navrata objašnjavali da bi rezultati morali biti vidljivi i opipljivi. Uostalom, u dokumentima koje je potvrdilo Vijeće predviđeno je da će se do 2026. „potaknuti stvarno spajanje najmanje 20 posto i funkcionalno spajanje najmanje 40 posto jedinica lokalne samouprave“. A što ako se ništa ne dogodi, ako se nijedna općina ne pripoji nekoj većoj?
Vlada će, sasvim sigurno, tvrditi da je izdvajanjem proračunskog novca za poticaje izvršila svoje obaveze. U dokumentima, ponovimo, piše „potaknuti stvarno spajanje“, pa se naprosto može argumentirati da je Vlada, osmišljavanjem i financiranjem poticaja, svoj dio posla odradila.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ostalo je, dakako, na dobroj volji općina. Nije realno da predsjednik Vlade iz HDZ-a može natjerati načelnika općine iz HDZ-a da pristane na reformu koja je jako bitna Vladi i premijeru iz HDZ-a.
Nečija tuđa briga
Ako bi, pak, briselska administracija u nekom trenutku odlučila inzistirati na konkretnijim rezultatima reforme – a to je veliki „ako“ – mogli bi, u teoriji, iskoristiti činjenicu da su isplate u okviru plana oporavka uvjetovane provedbom reformskih mjera. Za isplatu osme rate, od 400 milijuna eura, jedan od uvjeta je „mehanizam podrške” za dobrovoljno funkcionalno i stvarno spajanje lokalnih jedinica.
U nekom teoretskom raspletu moglo bi se, dakle, dogoditi da se Bruxelles za par godina zapita zašto Hrvatska i dalje ima 428 općina i treba li zbog toga umanjiti iznos isplate iz plana oporavka. Moglo, ali pitanje je hoće li.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, čak i da bude, neće prije 2025. Dotad ćemo, u najmanju ruku, odraditi već i predsjedničke i parlamentarne izbore. Pitanje zašto u Hrvatskoj nije moguće spojiti ni općinske novine, a kamoli općine, i kako će se to pravdati Bruxellesu, moglo bi u konačnici biti briga neke sasvim druge vlasti.
Kako je Bruxelles bio toliko naivan da nasjedne na HDZ-ovu priču o ukidanju općina?
Navodna reforma lokalne samouprave, dogovorena s Europskom komisijom, potpuno je propala
Općine će se eventualno spajati, tako da sve ostane po starom, samo su neke dužnosti zajedničke. I to se, međutim, pretvorilo u parodiju. Neke općine funkcionalno su se spojile u prošlom desetljeću, a sada za to dobivaju poticaje iz proračuna
Primjera je bilo napretek. U zadnjih 15-ak godina u članicama EU-a dogodio se val reformi lokalne samouprave u kojima su male, financijski teško održive lokalne jedinice prestale postojati. U Latviji je broj općina smanjen sa 527 na 119, u Grčkoj s preko tisuću na tek 325, u Danskoj sa 271 na 98, nabrojao je prije nekoliko godina u svojoj analizi Ekonomski institut u Zagrebu.
Primjera uspješne lokalne reorganizacije bilo je, dakle, već sasvim dovoljno kada je u ljeto 2021. briselska administracija s hrvatskom Vladom dogovorila navodno dalekosežne promjene u teritorijalno vrlo rascjepkanom ustroju Hrvatske.
Dogodio se HDZ
Po principu „vi nama reforme, mi vama novac“, načelno je dogovoreno da će Hrvatska nastojati smanjiti broj nefunkcionalnih općina, kao jedan od uvjeta za isplate izdašnih sredstava iz EU plana oporavka.
Nije to bila neka posebna revolucija, barem ne u europskim okvirima. Više europskih država, pritom i članica EU-a, već je provelo reformu svojih lokalnih samouprava kako bi bile financijski i organizacijski učinkovitije. Sad će se za tim primjerima povesti i Hrvatska, dogovoreno je s Bruxellesom. A onda se dogodio HDZ.
Priča iz Slavonije, o kojoj je upravo pisao Telegramov Drago Hedl, zgodno ilustrira u čemu je bazični problem. Dvije susjedne općine pokrenule su prije četiri godine zajedničko tiskanje općinskih glasila jer je to bilo financijski povoljnije, ali su u međuvremenu od te prakse odustale. Dvije susjedne općine, koje vode HDZ-ovi načelnici, odlučile su, dakle, da više neće imati spojene niti općinske novine.
Nitko nije suvišan
Vladina navodna reforma, koja je trebala racionalizirati lokalnu samoupravu u Hrvatskoj, u međuvremenu je, doduše, posve propala, mada će iz Banskih dvora sasvim sigurno nastojati uvjeravati u suprotno. Ali zadnje brojke, iz travnja ove godine, govore da se za samoukidanje nije javila ni jedna jedina općina.
Nijedna općina nije iskazala želju da se spoji s nekom većom, financijski i organizacijski jačom. U svim općinama, očito, smatraju da je upravo njihova općina nužna i nezamjenjiva.
Čak i kad se u javnom prostoru pojavila ideja o spajanju – u pitanju je bila općina Bogdanovci i njezino spajanje s gradom Vukovarom – priča je naglo i brzo zamrla. Načelnik općine Bogdanovci najprije je odgodio odlazak u Zagreb, na sastanak s ministrom pravosuđa na tu temu. Onda je promptno upozorio kakav bi to težak udarac bio za općinski identitet i strateške projekte. Načelnik općine Bogdanovci je iz HDZ-a.
Sve ostaje po starom
Općine će se eventualno spajati (i spajaju se, ali vrlo malo njih) funkcionalno, tako da sve bude po starom, samo su neke dužnosti zajedničke –zajednički ured, službenik i slično. I to se, međutim, pretvorilo u parodiju: novčane poticaje Ministarstvo financija odobrava i lokalnim jedinicama koje neke poslove zajednički obavljaju već godinama. Funkcionalno su se spojile u prošlom desetljeću, a sada za to dobivaju poticaje iz proračuna.
U Vladi su se, očito, s time pomirili. Ili, bolje rečeno, od prvog dana znali da će upravo tako biti i nemaju namjeru to promijeniti. Državna vlast neće provesti lokalnu reformu ukidanjem neodrživih općina jer bi time izazvala otpor koji joj politički ne odgovara. To, međutim, sasvim sigurno nije ono što od reforme očekuju u Bruxellesu.
Argumentacija Vlade
Izvori iz Europske komisije u više su nam navrata objašnjavali da bi rezultati morali biti vidljivi i opipljivi. Uostalom, u dokumentima koje je potvrdilo Vijeće predviđeno je da će se do 2026. „potaknuti stvarno spajanje najmanje 20 posto i funkcionalno spajanje najmanje 40 posto jedinica lokalne samouprave“. A što ako se ništa ne dogodi, ako se nijedna općina ne pripoji nekoj većoj?
Vlada će, sasvim sigurno, tvrditi da je izdvajanjem proračunskog novca za poticaje izvršila svoje obaveze. U dokumentima, ponovimo, piše „potaknuti stvarno spajanje“, pa se naprosto može argumentirati da je Vlada, osmišljavanjem i financiranjem poticaja, svoj dio posla odradila.
Ostalo je, dakako, na dobroj volji općina. Nije realno da predsjednik Vlade iz HDZ-a može natjerati načelnika općine iz HDZ-a da pristane na reformu koja je jako bitna Vladi i premijeru iz HDZ-a.
Nečija tuđa briga
Ako bi, pak, briselska administracija u nekom trenutku odlučila inzistirati na konkretnijim rezultatima reforme – a to je veliki „ako“ – mogli bi, u teoriji, iskoristiti činjenicu da su isplate u okviru plana oporavka uvjetovane provedbom reformskih mjera. Za isplatu osme rate, od 400 milijuna eura, jedan od uvjeta je „mehanizam podrške” za dobrovoljno funkcionalno i stvarno spajanje lokalnih jedinica.
U nekom teoretskom raspletu moglo bi se, dakle, dogoditi da se Bruxelles za par godina zapita zašto Hrvatska i dalje ima 428 općina i treba li zbog toga umanjiti iznos isplate iz plana oporavka. Moglo, ali pitanje je hoće li.
No, čak i da bude, neće prije 2025. Dotad ćemo, u najmanju ruku, odraditi već i predsjedničke i parlamentarne izbore. Pitanje zašto u Hrvatskoj nije moguće spojiti ni općinske novine, a kamoli općine, i kako će se to pravdati Bruxellesu, moglo bi u konačnici biti briga neke sasvim druge vlasti.