Stvar je u tome da kamuflaža, zapravo, ne postoji. Uglađeni europski govor, “standardi”, “izazovi”, “prava” – sve to, zapravo, nije pokušaj mimikrije, nego tek trag vremena, običaja i jezika koje nosi doba u kojem je Hrvatska članica Europske unije. Ostatak je, kad se sastruže ostatak folklornih uresa, zapanjujuće sličan. Gotovo isti.
“Spomenik prvom predsjedniku doktoru Franji Tuđmanu djeluje mi baš kao da je oduvijek trebao biti tu”, kazao je tom prigodom aktualni hrvatski premijer i predsjednik Tuđmanove stranke Andrej Plenković.
Tuđmanova stranka
Nema, dakle, nikakve mimikrije, ni skrivanja. HDZ je stranka sljedbenika dr. Franje Tuđmana, čovjeka čiji spomenik i dvadeset godina nakon smrti budno paze policijske patrole. Ne bi trebalo, stoga, biti nimalo mjesta čuđenju i ozlojeđenosti putem kojim Tuđmanovi nasljednici vode Hrvatsku.
Nema mjesta čuđenju političkoj bezobzirnosti, bujanju korupcije, prigušenom škrgutu prema manjinama, čudesnom sudstvu, strastveno iskrenoj želji da se zavrne vrat imalo neovisnijim medijima, uz rutinirani izraz lica i smirene rečenice o tome kako je sve u redu i kako su mediji u Hrvatskoj itekako slobodni.
To je ta ista, Tuđmanova stranka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zagrebačka kriza
Valja se malo prisjetiti kakav je sadržaj imala toliko beatficirana gradnja države od strane prvog hrvatskog predsjednika. Kako su nevladine organizacije i cijela politička oporba redovno dobivale stigmu stranih plaćenika. Kako su gaženi mediji – nekad otvoreno, kalašnjikovima, ili precizno politički dirigiranim privatizacijama, a nekad suptilno, duševnim bolima i sudskim tužbama. Valja se prisjetiti kako je baš čovjek čiji, eto, spomenik izgleda kao da je oduvijek trebao biti u Zagrebu, odbio čak četiri gradonačelnika koje je predlagala Gradska skupština.
Nekad davno, naime, u vrijeme dok je Milan Bandić bio još mlad, gradonačelnik se birao većinom glasova u Gradskoj skupštini. Kako je u Zagrebu još devedesetih zamirisalo na oporbenu situaciju, HDZ se pobrinuo za slatku zakonsku odredbu da državni poglavar mora odobriti gradonačelnika. I naravno da uzoru i ideji vodilji današnjeg prvog ešalona HDZ-a nije padalo na pamet postupiti po volji građana, odnosno skupštine koju su oni izabrali. Ne, situacija je prerasla u višegodišnju krizu, razriješenu izvanrednim izborima. Na kojima je HDZ opet ostao u manjini. Pa je nakon izbora pazario par zastupnika koji su u skupštinu došli na opozicijskim listama.
Zvuči poznato?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Duge cijevi
Ima i poznatijih stvari. Medije se baš ne može, kao u ta herojska vremena, disciplinirati dugim cijevima ili naprasnim pokušajima oduzimanja koncesija. Može, međutim, sudom. Suce, političare, kontroverzne poduzetnike i inu kremu društva jako boli, ne spavaju, djeca ih se odriču… kad virnu u medije. Na sudovima je trenutno debelo preko tisuću masnih tužbi protiv medija i novinara, a odštete se mjere u milijunima.
Ne događa se ništa ozbiljno, ponavljaju međutim, beskrajno ozbiljnog lica i resorna ministrica i premijer. Sve je okej, samo što su se ovaj put dosjetili – ili im makar ta praksa nimalo ne smeta – da odštete u stotinama tisuća kuna traži i odavno programski irelevantna i kadrovski osiromašena javna televizija. Ona na kojoj #nemacenzure. Učenici su, dakle, na ovoj lekciji nadmašili i samog učitelja.
Ne misle se mijenjati
Moderni HDZ ima pak sličnosti i s modernim neliberalnim državnim sustavima. Hrvatska granica sa susjednim državama nije nepregledna panonska ravnica, pa bodljikava žica i visoka ograda baš i nisu tehnički primamljivo rješenje, no način na koji se tretira migrante i izbjeglice, nevladine udruge koje se bave njihovim prihvatom, pa čak i Ured pučke pravobraniteljice, nesumnjivo bi činio ponosnim naše sjeverne susjede i gospodina čiji kip “na mjestu gdje je oduvijek trebao biti” obilaze policijske patrole.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mađarska? Orban? Poljska? Kaczynski? Pih, Hrvatska, HDZ i dr. Franjo Tuđman su bili iliberalna demokracija davno prije nego što je to postalo moderno. I ne misle se mijenjati.
A koračanje točno onim putem kojim je koračao gospodin u kojeg se današnji HDZ ritualno zaklinje doista nikog ne bi trebalo šokirati. Ta staza je davno utabana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto se uporno čudimo? Pa HDZ je bio iliberalna demokracija i prije nego što je to postalo moderno
HDZ danas i HDZ Franje Tuđmana je, zapravo, ista stranka
Nema, dakle, nikakve mimikrije, ni skrivanja. HDZ je stranka sljedbenika dr. Franje Tuđmana, čovjeka čiji spomenik i dvadeset godina nakon smrti budno paze policijske patrole. Ne bi trebalo, stoga, biti nimalo mjesta čuđenju i ozlojeđenosti putem kojim Tuđmanovi nasljednici vode Hrvatsku. Nema mjesta čuđenju političkoj bezobzirnosti, bujanju korupcije, prigušenom škrgutu prema manjinama, čudesnom sudstvu, strastveno iskrenoj želji da se zavrne vrat imalo neovisnijim medijima, uz rutinirani izraz lica i smirene rečenice o tome kako je sve u redu i kako su mediji u Hrvatskoj itekako slobodni
Stvar je u tome da kamuflaža, zapravo, ne postoji. Uglađeni europski govor, “standardi”, “izazovi”, “prava” – sve to, zapravo, nije pokušaj mimikrije, nego tek trag vremena, običaja i jezika koje nosi doba u kojem je Hrvatska članica Europske unije. Ostatak je, kad se sastruže ostatak folklornih uresa, zapanjujuće sličan. Gotovo isti.
HDZ danas i HDZ Franje Tuđmana je, zapravo, ista stranka. Na Trgu hrvatskih velikana to u niti jednom jedinom trenutku ne pokušavaju sakriti, zaboga, Tuđmanovu bistu godinama nosaju po stranačkim skupovima, a otkrivanje velebnog spomenika prvom hrvatskom predsjedniku u centru Zagreba poprimilo je sva obilježja političkog obreda; svetkovine u kojoj se sadašnji stranački velikaši ritualno poklanjaju sjeni velikog i neprežaljenog vođe, te njegovog političkog naslijeđa.
“Spomenik prvom predsjedniku doktoru Franji Tuđmanu djeluje mi baš kao da je oduvijek trebao biti tu”, kazao je tom prigodom aktualni hrvatski premijer i predsjednik Tuđmanove stranke Andrej Plenković.
Tuđmanova stranka
Nema, dakle, nikakve mimikrije, ni skrivanja. HDZ je stranka sljedbenika dr. Franje Tuđmana, čovjeka čiji spomenik i dvadeset godina nakon smrti budno paze policijske patrole. Ne bi trebalo, stoga, biti nimalo mjesta čuđenju i ozlojeđenosti putem kojim Tuđmanovi nasljednici vode Hrvatsku.
Nema mjesta čuđenju političkoj bezobzirnosti, bujanju korupcije, prigušenom škrgutu prema manjinama, čudesnom sudstvu, strastveno iskrenoj želji da se zavrne vrat imalo neovisnijim medijima, uz rutinirani izraz lica i smirene rečenice o tome kako je sve u redu i kako su mediji u Hrvatskoj itekako slobodni.
To je ta ista, Tuđmanova stranka.
Zagrebačka kriza
Valja se malo prisjetiti kakav je sadržaj imala toliko beatficirana gradnja države od strane prvog hrvatskog predsjednika. Kako su nevladine organizacije i cijela politička oporba redovno dobivale stigmu stranih plaćenika. Kako su gaženi mediji – nekad otvoreno, kalašnjikovima, ili precizno politički dirigiranim privatizacijama, a nekad suptilno, duševnim bolima i sudskim tužbama. Valja se prisjetiti kako je baš čovjek čiji, eto, spomenik izgleda kao da je oduvijek trebao biti u Zagrebu, odbio čak četiri gradonačelnika koje je predlagala Gradska skupština.
Nekad davno, naime, u vrijeme dok je Milan Bandić bio još mlad, gradonačelnik se birao većinom glasova u Gradskoj skupštini. Kako je u Zagrebu još devedesetih zamirisalo na oporbenu situaciju, HDZ se pobrinuo za slatku zakonsku odredbu da državni poglavar mora odobriti gradonačelnika. I naravno da uzoru i ideji vodilji današnjeg prvog ešalona HDZ-a nije padalo na pamet postupiti po volji građana, odnosno skupštine koju su oni izabrali. Ne, situacija je prerasla u višegodišnju krizu, razriješenu izvanrednim izborima. Na kojima je HDZ opet ostao u manjini. Pa je nakon izbora pazario par zastupnika koji su u skupštinu došli na opozicijskim listama.
Zvuči poznato?
Duge cijevi
Ima i poznatijih stvari. Medije se baš ne može, kao u ta herojska vremena, disciplinirati dugim cijevima ili naprasnim pokušajima oduzimanja koncesija. Može, međutim, sudom. Suce, političare, kontroverzne poduzetnike i inu kremu društva jako boli, ne spavaju, djeca ih se odriču… kad virnu u medije. Na sudovima je trenutno debelo preko tisuću masnih tužbi protiv medija i novinara, a odštete se mjere u milijunima.
Ne događa se ništa ozbiljno, ponavljaju međutim, beskrajno ozbiljnog lica i resorna ministrica i premijer. Sve je okej, samo što su se ovaj put dosjetili – ili im makar ta praksa nimalo ne smeta – da odštete u stotinama tisuća kuna traži i odavno programski irelevantna i kadrovski osiromašena javna televizija. Ona na kojoj #nemacenzure. Učenici su, dakle, na ovoj lekciji nadmašili i samog učitelja.
Ne misle se mijenjati
Moderni HDZ ima pak sličnosti i s modernim neliberalnim državnim sustavima. Hrvatska granica sa susjednim državama nije nepregledna panonska ravnica, pa bodljikava žica i visoka ograda baš i nisu tehnički primamljivo rješenje, no način na koji se tretira migrante i izbjeglice, nevladine udruge koje se bave njihovim prihvatom, pa čak i Ured pučke pravobraniteljice, nesumnjivo bi činio ponosnim naše sjeverne susjede i gospodina čiji kip “na mjestu gdje je oduvijek trebao biti” obilaze policijske patrole.
Mađarska? Orban? Poljska? Kaczynski? Pih, Hrvatska, HDZ i dr. Franjo Tuđman su bili iliberalna demokracija davno prije nego što je to postalo moderno. I ne misle se mijenjati.
A koračanje točno onim putem kojim je koračao gospodin u kojeg se današnji HDZ ritualno zaklinje doista nikog ne bi trebalo šokirati. Ta staza je davno utabana.