Studenti džihadisti, sulude tužbe i banaliziranje seksualnog uznemiravanja. Ovo su najveći Borasovi skandali

U praksi se, nažalost, od većine njih distancirao i, uz potporu klijentelističkog Senata, stvorio Sveučilište na kojemu kritički glasovi i previše pitanja nisu poželjni. Opća načela s kojima se premijerno predstavio, pretočila su se u izrazitu zatvorenost, sklonost iscrpljujućim obračunima s neistomišljenicima, netransparentnost, neumjesne istupe, banaliziranje seksualnog uznemiravanja te najviše počasti sumnjivim tipovima. Ovako je izgledalo Sveučilište u Zagrebu posljednjih osam godina.

Prvi lomovi

Prvo je zagrmilo na Filozofskom fakultetu. Ironično, baš na fakultetu s kojega je Boras iz dekanske lansiran u rektorsku stolicu. U prvoj polovici 2016. tamošnji su se studenti pobunili zbog netransparentnih ugovora o suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom koje je pripremao tadašnji dekan Vlatko Previšić uz svesrdnu podršku Borasove uprave. Aktivirao se Plenum FF-a, studenti su prosvjedovali, a Previšić na njih slao zaštitare i pred nosom im zaključavao njihov fakultet.

Ova epizoda, jedna od rijetkih koja je zabilježila kakvu-takvu masovnost u otporu prema Borasovoj upravi, završila je slavnim trkom dekana Previšića u mirovinu, u koju ga je u konačnici bio primoran poslati sam Boras. Na Filozofskom je potom zavladala dugotrajna kriza upravljanja potencirana iz Rektorata. Tek pod dekanicom Vesnom Vlahović-Štetić fakultet se posložio i prodisao, no ne zadugo. Dekanica je, posve nezamislivo, smijenjena na dopisnoj sjednici Senata bez jedne jedine riječi rasprave.

80-postotni rektor

Sud je prethodno presudio da je ona s pozicije čelnice fakulteta mobingirala Borasovog najbližeg i najiskusnijeg suradnika, prorektora Antu Čovića pa je Boras predložio njenu smjenu. Filozofski je preuzeo drugi Borasov prorektor, veterinar specijaliziran za janjeću paštetu Miljenko Šimpraga. Fakultet, kojem je neslavno i srećom relativno kratko bio na čelu, običavao je nazivati Filozovskim.

Nakon svega, netrpeljivost FF-a prema Borasu kulminirala je kada mu nisu htjeli odobriti da kod njih radi nakon 65. godine života. Time bi, potencijalno, u pitanje bila dovedena njegova kandidatura za drugi rektorski mandat. Brzo se snašao, magično se zaposlivši na Učiteljskom te na Grafičkom fakultetu, na svakome u obimu 10-postotnog radnog vremena. Tako je postao 80-postotni rektor.

Prekrajanje Hrvatskih studija

Na istoku grada, umjesto konsolidiranja zapuštenog i oronulog Kampusa Borongaj, Boras se s prorektorom Čovićem namjerio urediti Hrvatske studije. Lomljenjem procedure, najširim mogućim tumačenjem zakona i propisa, Studiji su pravno prekrojeni i kvalitetnim kadrom osiromašeni. Studenti su blokirali, nastavnici štrajkali.

Prvi, okupljeni u rijetko viđen primjer zdravog i ispravnog studentskog bunta, u konačnici su sa strepnjom brojali dane do diplome ili se prebacivali na strana sveučilišta; drugima je štrajk ugušen sudskom presudom da je nezakonit. Zatim je krenulo masovno zapošljavalo, za što je Borasov i Čovićev Rektorat bio široke ruke u ključnoj sveučilišnoj valuti – koeficijentima.

Najtraženiji zaposlenici tamo su postali akademski seniori koje su njihove matične institucije poslale u mirovinu ili odbacile. Hrvatski studiji danas su fakultet kojem je Radovan Fuchs – tome inače izrazito nesklon – poslao upravni nadzor. Riječ je o fakultetu na kojem se – prema službenoj informaciji Ministarstva – dogodio neovlašteni upad u državni proračun na konto neopravdanih plaća, fakultet koji svojim problemima živi sintagmu rupe bez dna u svakom smislu.

Javni novac, zaboga

Ne manje bitno, na Hrvatskim studijima studirao je Luka Kovač, momak kojeg je Boras tužio sudu zbog javno izrečene riječi. Luka Kovač ostat će upamćen kao jedini student kojeg je u Hrvatskoj – i šire – tužio njegov vlastiti rektor. Tu su i tužbe protiv novinara i sveučilišnih neistomišljenika koje će, zahvaljujući brzini hrvatskih sudova, i dalje biti aktualne. Boras se često obraćao i Ustavnom sudu, pod egidom obrane autonomije sveučilišta.

U jednoj od nadrealnijih tužbi, tražio je da ustavni suci zabrane državi mogućnost nadzora nad zakonitošću rada sveučilišta. To je bilo previše čak i za Borasu inače naklonjen Ustavni sud koji mu je u presudi objasnio da država ima pravo pitati što se, zaboga, događa na sveučilištima financiranima javnim novcem. O tom, pak, novcu ništa nisu znali niti oni koji su bili zaduženi znati. Prošle je godine sveučilišni Odbor za proračun istupio u javnost s porukom da nemaju pojma što se zbiva s proračunskim sredstvima u Rektoratu.

Povlastice (bivših) rektora

Do nekih podataka javnost je, međutim, uspjela doći. Tako smo saznali da Borasovo Sveučilište više novca izdvaja za penzijske dodatke profesorima emeritusima, nego za studentske stipendije. Emeritusi su posebno nabujali za njegova mandata, a genijalnu epizodu priredio je sam Boras prije par tjedana, skoro predloživši sam sebe za tu sveučilišnu počast.

Našla se, na njegovu sreću, šačica dobronamjernih ljudi koja mu je nacrtala koliko bi to samo po sebi bilo problematično. Namjerio se rektor krajem prošle godine osigurati svim bivšim rektorima – što je i sam uskoro imao postati – besplatno trotjedno ljetovanje u sveučilišnim zgradama u Dubrovniku i Crikvenici te plaćeni račun za mobitel do 300 kuna.

I od toga je morao odustati nakon što su neki bivši rektori – javno je o tome istupio Aleksa Bjeliš – zagrmili koliko bi to bilo pogrešno. O posebnom Borasovom odnosu prema sveučilišnom zdanju u Dubrovniku, Telegram je opširno izvještavao. Svojevrsni menadžer te zgrade za Borasovog je mandata postao suprug nećakinje gospođe Boras koji i dalje radi taj posao.

‘Fala bogu ne seksualno’

Osim Dubrovnika, u javnosti je ipak najglasnije odjekivao Borasov odnos prema ženama. U svečanim je prigodama studentice poučavao kako se nakon rada u inozemstvu trebaju vratiti u domovinu i rađati djecu, najuspješnijim djevojkama poručivao je kako su lijepe, a u tom je tonu i okončao mandat. Pravobraniteljica, ženske udruge, sveučilišne profesorice višestruko su ukazivale na rektorov seksizam, no sve je prolazilo.

Regionalni pokret #NisamTražila, u sklopu kojeg su žene iznosile svoja mučna iskustva sa sveučilišnim predatorima, Boras je okrunio izjavom kako je i on bio uznemiravan, “fala bogu ne seksualno”. Najveći skandal njegova mandata na Telegramu smo otkrili u siječnju 2021. Nepobitnim dokumentima smo pokazali da je u počasno zvanje promovirao povjesničara Dragu Roksandića, znajući za najmanje jednu prijavu za seksualno uznemiravanje protiv njega.

Studenti džihadisti

Nakon otkrića, kontaktirale su nas još četiri bivše Roksandićeve studentice. Sa svima njima dugo smo razgovarali, slušajući što im se tijekom studija dogodilo s rektorovim emeritusom. Njihove priče prenijeli smo sveučilišnoj i široj javnosti, no nije bilo nikakvog efekta. Borasov Senat na žene se nije ni osvrnuo, a Sveučilište u Zagrebu niti danas nema jasnu politiku prema seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju.

Rektorov imidž u svakoj se od ovih nezgodnih situacija peglao u sveučilišnom glasilu Universitas, obilno financiranom novcem poreznih obveznika. Jednom mjesečno se, uz Jutarnji, Večernji i Novi list, moglo čitati o sjajnim uspjesima rektorove uprave. Bilo je tu jako puno njegovih fotografija, a nerijetko su se ispisivali i obračuni s kritičarima. Spomenute pobunjene studente Hrvatskih studija, primjerice, prozivalo za “džihad na Rektorat”. Tu su se promovirali “jaki dekani” za koje smo naknadno otkrivali da troše fakultetski novac na parfeme.

Izgubljeno Sveučilište

Jedini intervju s rektorom na odlasku objavio je upravo Universitas. U njemu niste mogli pročitati je li bilo rektorski i u skladu s akademskim vrednotama cijepiti se preko reda sa suprugom u trenutku kada je covid cjepivo tek sporadično kapalo u zemlju. Nije bilo govora o spornim počasnim doktoratima koji su uzdrmali Sveučilište niti o nevjerojatnim vremenima kada si je rektor sam, svojim potpisom, dodjeljivao novac za istraživanja. “U Universitasu sve piše lijepo i istinito”, zborio je svojedobno Boras pa nije valjalo kvariti na samome kraju.

U ovome času otvorena su dva natječaja za parcijalno zaposlenje – na Grafičkom fakultetu te na Sveučilištu Sjever – koja po svim kriterijima savršeno odgovaraju umirovljeniku Damiru Borasu. Na pitanja o tome hoće li se na njih javiti, on je jako uvrijeđen, jednako kao što su ga vrijeđala pitanja koja se nisu odnosila na sve ono “lijepo i istinito”. Ostavština sada bivšeg rektora su, recimo i to, pojedine akademske sudbine izgubljene u njegovoj vladavini Sveučilištem. Izgubljenim Sveučilištem.